#MeAndMyRights: Što bismo trebali raditi umjesto masovnog nadzora i etničkog profiliranja?

Ponekad se aktiviste za ljudska prava kritizira da su negativni oko svega što vlade rade, ali da ne predlažu svoje vlastite alternative. Evo jedne.

Kao što smo vidjeli u prethodnom članku, u slučaju nedavnih terorističkih napada vlasti su često već znale nekog od počinitelja ili sve njih. Bili su poznati sigurnosnim službama zbog nasilnog ekstremizma, policiji zbog kriminalne aktivnosti ili drugim službama zbog mentalnih zdravstvenih problema. To sugerira da sigurnosne službe troše svoje vrijeme i resurse kad prikupljaju informacije od opće javnosti. Sigurnosnim službama bi bilo bolje kad bi dobile više resursa da slijede specifične osumnjičenike i poboljšaju način na koji dijele informacije sa stranim obavještajnim agencijama. Vlada bi trebala promijeniti i način organizacije zatvora kako se osobe osuđene za zločine ne bi okrenule nasilnom ekstremizmu za vrijeme boravka u zatvoru. Moglo bi se poboljšati usluge za mentalno zdravlje kako bi se pružala primjerena skrb, a trebao bi se poboljšati i način na koji različite grane vlade međusobno dijele informacije kako bi sigurnosne službe mogle djelovati kad se pojave znakovi upozorenja.

Nadalje, sigurnosne službe mogu promijeniti način na koji održavaju red i mir. Istraživanje pokazuje da su najveći izvor obavještajnih podataka, u smislu borbe protiv terorizma i zločina općenito, upravo informacije koje dobiju od javnosti. Naime, za to što policija nije uspjela spriječiti napade u Francuskoj i Belgiji 2015. i 2016. godine dijelom se krivilo činjenicu da nisu imali kontakt (pa onda ni informacije) s lokalnom zajednicom. Dokazi pokazuju da bi vlade trebale prihvatiti model provođenja zakona "koji se temelji na zajednici" i čija je osnova obostrano povjerenje i partnerstvo policije i lokalnog stanovništva. To vodi prirodnoj razmjeni podataka između zajednice i policije, a upravo te informacije mogu pomoći u uočavanju problema. Međutim, to je pristup koji se treba primijeniti na cijelu zajednicu (ne samo manjine) te treba biti usmjeren prema stvaranju istinskog povjerenja, a ne regrutaciji špijuna. U suprotnom, to vodi do negativne reakcije i daljnjem zamjeranju i sumnjičavosti u odnosu manjinskih skupina i vlasti.

Pročitajte druge članke iz #MeAndMyRights serijala

Naravno, mogli biste reći kako postoji prevelik broj osumnjičenika za veze s nasilnim ekstremizmom da bi ih sigurnosne službe mogle sve nadgledati. Povećanje resursa za ciljani nadzor moglo bi pomoći, no to vjerojatno neće biti dovoljno. Ako je to istina, tada vlada prvo treba ispitati zašto i kako ljudi postaju ranjivi na to da ih se radikalizira u smislu nasilnog ekstremizma. Kad bi vlada mogla učiniti radikalizaciju manje vjerojatnom, tada bi se trebala brinuti za manji broj potencijalnih počinitelja. Istraživači se slažu da se proces radikalizacije u smislu radikalnog ekstremizma sastoji od nekoliko faza.

Prvo, ljutnja zbog nepravde tjera pojedinca da propitkuje postojeći društveni, pravni, ekonomski ili politički poredak. To bi moglo biti osobno iskustvo diskriminacije (primjerice, odbijenica prilikom traženja posla na osnovi etniciteta ili je etnicitet razlog zašto je policija zaustavila osobu) ili saznanja da zajednica kojoj ta osoba pripada pati, kod kuće (život u siromašnim četvrtima, visoka stopa nezaposlenosti, kriminal, nekvalitetno stanovanje, niska uspješnost u obrazovanju) ili u inozemstvu (posebice, zapadne sile pomaže održavati represivne diktature na vlasti ili sudjeluju u konfliktima na Bliskom istoku).

Drugo, kriza identiteta ili svrhe - ponekad su ljudi rastrgani između svog nacionalnog identiteta i etničkog ili religioznog identiteta. Vjerojatnije je da će se to dogoditi pojedincima koji nemaju ulogu u društvu, primjerice, nemaju posao, slabo su obrazovani ili ih javnost i vlasti diskriminiraju.

U trećoj fazi se prva dva faktora se spajaju i dovode do "kognitivnog otvaranja', odnosno čine pojedinca otvorenim za novi radikalizirajući diskurs. To je trenutak kad pojedinac traži odgovore kako bi pronašao smisao nepravde ili izolacije s kojima se možda suočava. I to je točka u kojoj regruter ili mentor može koristiti već pripremljeno, dobro strukturirano opravdanje koje se temelji na selektivnim i izvrnutim interpretacijama svetih tekstova kako bi objasnio svijet kao konflikt između islama te židova i kršćana.

Pročitajte druge članke iz #MeAndMyRights serijala

Četvrti i posljednji korak obično se događa kad se pojedinac pridružuje mreži ili skupini gdje takvi pojedinci prolaze kroz zajedničku radikalizaciju, obično pod nadzorom mentora ili regrutera. Čini se da se to može dogoditi i na internetu gdje se pojedinac izlaže materijalu koji mu omogućava da se sam radikalizira. U toj fazi, pojedinci napuštaju tabu ubijanja nevinih kako bi opravdali buduća djela nasilja.

Iako neke vlade tvrde da pokušavaju spriječiti radikalizaciju u smislu nasilnog ekstremizma, one se obično fokusiraju samo na posljednje faze, primjerice pokušavaju zaustaviti širenje materijala za indoktrinaciju na internetu, to jest pokušavaju zaustaviti regrutere da iskorištavaju 'kognitivno otvaranje'. No, da bi uočili osobe koje se radikaliziraju, oni trebaju špijunirati cijele zajednice, što samo po sebi dovodi do mržnje, otuđenja i nepovjerenja - faktora koji obično doprinose stvaranju okruženja koje pogoduje radikalizaciji.

Umjesto toga, vlade bi trebale adresirati šire probleme koji dovode do marginalizacije i izolacije. To bi tražilo od vlasti da implementiraju svoje postojeće obaveze oko ljudskih prava kako bi: promicale rasnu jednakost, kažnjavale diskriminaciju i zločine mrženje, poboljšale pristup obrazovanju i stanovanju (onom koje nije segregirano) i uzimale u obzir svoje obaveze oko ljudskih prava u vanjskoj politici. To bi u startu smanjilo vjerojatnost da pojedinci postanu ranjivi na radikalizaciju.

To ne znači da bi radikalizacija prestala - uvijek će postojati pojedinci koje se može uvjeriti da pribjegnu nasilju. No, primjenom standarda ljudskih prava, vlade bi vjerojatno imale veliki utjecaj na priljev novih regruta, ostavljajući sigurnosne službe sa zadatkom s kojim se mogu lakše nositi.

Ovo je posljednji članak iz aktualnog #MeandMyRights serijala. Sad ste naučili zašto masovni nadzor i etničko profiliranje nisu odgovor u borbi protiv terorizma. Nadamo se da možete pomoći objasniti vašim prijateljima i obitelji zašto je najbolji način za stvaranje sigurnog okruženja za javnost to da vlade provode svoje zakonske obaveze i počnu primjenjivati standarde ljudskih prava.

Ako želite detaljnije informacije ili vas zanimaju dokazi i istraživanja na koja se pozivamo, ovdje pogledajte naše cjelovito izvješće 'Sigurnost kroz ljudska prava'.