(Još) nismo na kraju povijesti

Prije gotovo tri desetljeća jedan je autor ustvrdio da je zapadna liberalna demokracija pobijedila nad svim drugim oblicima ljudskog društva. Ups.

Prije 29 godina, relativno nepoznati politolog Francis Fukuyama objavio je esej u washingtonskom listu Nacionalni interes (The National Interest). Esej "Kraj povijesti?" učinio ga je superzvijezdom. Fukuyama je u njemu tvrdio da se nalazimo "na kraju ideološke revolucije čovječanstva i prolazimo kroz univerzalizaciju zapadne liberalne demokracije kao finalnog oblika ljudske vladavine". Trijumf "zapadne ideje" je očit zato što svi ostali ideološki rivali liberalizma umiru ili su umrli.

"Viši oblik" ljudskog društva?

Kad se tri godine kasnije pojavio njegov bestseller The End of History and the Last Man, Sovjetskog saveza više nije bilo. Nestao je i upitnik koji se nalazio na kraju njegova naslova. Povijest je upravo završila. Zapadna liberalna demokracija je pobijedila. Ne radi se o tome, smatrao je Fukuyama, da će sva društva ubrzo postati uspješna liberalna demokratska društva. No, sva će odustati od "svojih ideoloških pretenzija da predstavljaju različite ili više oblike ljudskog društva".

Dvadeset i devet godina kasnije, prilično je jasno da je Fukuyama bio previše optimističan. Povijest je, čini se, skrenula s linearne putanje po kojoj se trebala kretati. Ne samo da demokratizirane države nisu napravile dovoljan napredak u prihvaćanju liberalnih institucija. Počele su aktivno prezirati te institucije. I počele su tvrditi da znaju za nešto mnogo bolje. Nešto što je uistinu drugačiji i viši oblik ljudskog društva.

Oni koji su nastavili prihvaćati zapadnjačke liberalne demokratske vrijednosti postali su neprijatelji. Neliberalni demokrati (kako vole sami sebe nazivati, iako su zapravo sve samo ne demokrati) trebaju neprijatelje. Oni neumorno stvaranju i produbljuju podjele u društvu. Govore vam da oni koji vjeruju u neovisne sudove, slobodne medije, vladavinu prava i slično nisu tek opozicija. Oni su izdajnici. Oni nisu voljni prihvatiti ono što želi većina zemlje, nego žele da bude po njihovom. A to je da prodaju zemlju samom vragu.

Prestanite se svađati, počnite razgovarati

To je pogrešno. Ne samo zato što to nije istina. To je pogrešno jer svaka vrsta mirne suradnje zahtjeva osnovni društveni konsenzus. Da bi mirno surađivali, moramo imati mogućnost međusobno razgovarati. Moramo moći složiti se oko toga što se smatra argumentom. I trebamo se zalagati za naše stavove i pokušati uvjeriti suprotnu stranu da naš stav možda nije onaj kojeg mogu u potpunosti prihvatiti, ali da barem ima nekakvog smisla. Stalno svađanje je jednostavno loše za sve nas. Ne pomaže nam ekonomski i ne povećava našu općenitu dobrobit.

Fukuyama je u eseju "Kraj povijesti?" tvrdio da "da će kraj povijesti biti vrlo tužno vrijeme. Borbu za priznanje, spremnost da se riskira život za čisto apstraktni cilj, svjetsku ideološku borbu koja je pozivala na odvažnost, hrabrost, maštovitost i idealizam, zamijenit će ekonomske kalkulacije, beskonačno rješavanje tehničkih problema, zabrinutost za okoliš i zadovoljavanje sofisticiranih potrošačkih zahtjeva". Također je ustvrdio da si ne može pomoći a da ne osjeća nostalgiju za vremenom kad je povijest postojala.

Ja si ne mogu pomoći da ne osjećam nostalgiju za vremenom kad je završila.

Trebate prihvatiti kolačiće trećih stranaka kako biste vidjeli ovaj sadržaj.