Ne nasjedajte na kaos i lažnu opasnost

Autoritarni vođe stvarat će kaos i stalni osjećaj opasnosti kao izgovor za uvođenje novih zakona, od kojih svaki još više ograničava vaše građanske slobode od onog prethodnog. Prikazat će ih kao da su namijenjeni vašoj zaštiti, ali nisu.

Ovdje se događa nešto
što nije potpuno jasno

George Orwell je bio vrlo bolestan čovjek kada je "1984" objavljena 1949. godine (umro je samo šest mjeseci kasnije). Daleko od najbolje knjige svih vremena, "1984" nije literarna umjetnost - pisanje ne traži mnogo od čitatelja i, na razini rečenica, većinom nije ništa posebno. No, knjiga je klasik zbog mnogih drugih razloga, i dalje je čitana i svaki je čitatelj uspoređuje sa svojom svakodnevnom realnošću.

Razmišljam o tome kad idem spavati. Trebala bih razmišljati o razmnožavanju jednoroga, no ja razmišljam o tome koliko moj pametni telefon zna o meni i bi li zaista trebala oblijepiti kameru na laptopu. Živimo li u "1984"? Raspravljam o tome kako padam u san. Nadzorne sposobnosti moje vlade zasigurno daleko premašuju ono što je zamišljao Orwell. No, u "1984" za vladinu kontrolu se zna. Pitam se u kojoj je mjeri to danas tako. Zato što ne vidimo dokaze Velikog brata na svakodnevnoj bazi, lako je sve to odbaciti.

Tamo je čovjek s pištoljem
koji mi govori da moram paziti

Mrzim preskakati doručak, no još mi je mrskije kasniti. U žurbi sam, kosa mi je još mokra i ne mogu naći ključeve. Gdje su ti prokleti ključevi?! Radio trešti iz kuhinje - Avicii me traži da ga probudim prije nego što sve završi. Probudi me, Avicii, čim prezentacija bude završena. Iznenada se pjesma prekida i pojavljuje se ozbiljan glas.

"Ovo je sigurnosna uzbuna: nacionalna razina prijetnje podignuta je na crveno, ponavljam, crveno. Mole se građani da budu oprezni i prijave svaku sumnjivu aktivnost".

To je čudno, razmišljam. Nikada nisam čula takvu obavijest. No, moj mozak se i dalje bavi prezentacijom. I tim prokletim ključevima. Moja mačka, Alfredo, proviri sa svoje sjedalice na radijatoru. Mora da misli da izgledam smiješno tako užurbana, no Fancy Feast se ne kupuje sam od sebe.

Prilično je mračno ovog jutra. Recitiram prezentaciju u glavi - radi se o etici jednoroga uzgojenih na farmi i je li to održiv način na koji se može osigurati preživljavanje vrste. Kupim novine na kiosku i pogledam naslovnicu. Glavni naslov mora da je povezan s onim što sam čula na radiju: Spriječen veliki teroristički napad, policija tvrdi da i dalje postoji prijetnja. Članak podsjeća ljude da budu ekstra oprezni i prijave svakoga tko izgleda sumnjivo. Čak se koriste riječi "koji izgledaju kao da nisu iz ove države". Što to znači? Zahvaljujući nedavnoj reformi imigracije, ovdje jedva da imamo ikakve manjine.

Tada ugledam nešto što je doista natjeralo jednoroge da odgalopiraju iz mog uma: nekoliko desetaka ljudi okupilo se kod stanice podzemne. Moja znatiželja prevlada nad mojom točnosti i pristupim mnoštvu. Kako sam to učinila, oglase se sirene i posvuda okolo se zaustave policijski automobili.

"Svim prosvjednicima: pripremite svoje osobne iskaznice". Okružena sam grupom prosvjednika. Jednorozi galopiraju natrag. Već sam trebala biti u uredu. Ne mogu ostati. Ja čak ni ne prosvjedujem. Pitam jednog od policajaca zašto su ovdje.

"Pitanje je zašto ste vi ovdje?", odgovara.

"Slobodna sam kretati se gdje želim, i samo sam željela vidjeti mnoštvo", odgovorim, no on i dalje provjerava moje dokumente i prazni mi džepove.

"To je samo mjera opreza", kaže. "Nova vladina direktiva. Čini se da je bila dojava o terorističkom napadu. Možeš ići. Ovo nije protiv tebe, ovo je za tebe".

Odjurim u ured.

Paranoja udara duboko
Uvući će se u vaš život

Na pola sam puta kroz moj PowerPoint, raspravljam o nutricionističkim koristima različitih tipova trave za novorođene jednoroge. Trava Bermuda prilično lako raste, no nije ni približno hranjiva kao vlasulja. Mislim da samo još dvoje ili troje mojih kolega prati.

Na kraju prezentacije, prvo pitanje dolazi od mog šefa. "Jesi li sudjelovala u prosvjedu protiv jednoroga ovog jutra?"

Hvatam dah. "Da. Ne. Slučajno, naletjela sam na njih."

"Bolje da spakiraš svoje stvari. Imam fotografski dokaz da si bila tamo".

Dok se okrećem, on dodaje, "To je sada u dosjeu tvog života".

Moja prijateljica Veronika ustaje i zahtjeva objašnjenje.

"Fotografiju sam dobio od Ministarstva unutarnjih poslova", kaže moj šef. Sve se glave okrenu prema meni. Tada kaže, "Veronika, ti možeš uzeti njezinu poziciju. Ionako obraćaš više pažnje na IVF".

"Ali mi smo prijateljice, želim da ona ostane", kaže.

"To je tvoja odluka", kaže naš šef. "Mjesto je za tebe otvoreno idućih 30 minuta". Veronika me pogleda.

Odlazim iz ureda. Već je mrak. Prisjećam se cijelog dana. Odlaženja u žurbi, nade da će me potapšati po ramenu zbog moje izvanredne prezentacije. Policija je i dalje posvuda. Je li prosvjed oko jednoroga doista bio sigurnosna prijetnja? Nekako se ne osjećam ništa sigurnija s policijom okolo. No, mičem to iz svog mozga i odlazim nakratko u supermarket na putu prema doma. Po Fancy Feast.