Sigurnost kroz ljudska prava: novo izvješće Libertiesa

Liberties je danas objavio svoje izvješće 'Sigurnost kroz ljudska prava'. Ono otkriva da su dvije često korištene mjere borbe protiv terorizma neučinkovite i kontraproduktivne te da ubijaju demokraciju.

Vlade mogu osigurati trajnu sigurnost samo ako implementiraju svoje obaveze oko ljudskih prva. To znači korištenje razmjernih sigurnosnih mjera koje doista funkcioniraju i bore se, ne protiv simptoma, već uzroka radikalizacije u njihovu korijenu.

Ovdje preuzmite cijelo izvješće, a ovdje sažetak.

Tehnike masovnog nadzora i etničkog profiliranja koriste se u brojnim zemljama EU. Iako se, na površnoj razini, čine privlačnima, u praksi one vjerojatno ugrožavaju javnu sigurnost. Izvješće tvrdi da su alternativne protuterorističke politike koje su sukladne standardima ljudskih prava zapravo mnogo učinkovitije u uspostavljanju sigurnosti.

Ključni zaključci:

- Masovni nadzor ubija demokraciju jer ona ne može funkcionirati bez privatnosti. Više od 50 godina istraživanja dokazuje kako se ljudi prilagođavaju mišljenju većine i pravilima kada su u javnosti ili misle da ih se promatra. Privatnost nam daje slobodu da stvaramo, razmišljamo, raspravljamo i dijelimo informacije i ideje bez straha od osude. To društvima omogućuje da evoluiraju i napreduju tako što mijenjaju prava i koncepte po kojima živimo, primjerice zaštita okoliša ili trgovinska razmjena. Privatnost također omogućava novinarima, aktivistima i političarima da pozovu naše lidere na odgovornost jer se te osobe često oslanjanju na izvore informacija koji nevoljko izlaze u javnost ako ih se može identificirati ili kazniti.

- Opća javnost internet sada smatra 'javnim' prostorom u kojem ne možemo uživati privatnost. Nedavno istraživanje o korištenju interneta potvrđuje da značajan broj novinara pribjegava autocenzuri te da se dio javnosti više ne smatra slobodnim koristiti internet kako bi čitali ili komunicirali o pitanjima za koja strahuju da bi mogla izazvati neslaganje. Masovni nadzor je prepreka pravilnom funkcioniraju demokracije. Unatoč tome što društvo plaća tako visoku cijenu, masovni nadzor nam ne daje ništa zauzvrat. Svi dostupni dokazi pokazuju da nikada nije bio koristan u sprečavanju terorističkih napada ili identificiranju napadača.

- U velikoj većini zabilježenih terorističkih napada počinitelji su ili već bili poznati sigurnosnim službama ili su već bili u kontaktu s vlastima zbog kriminalnih aktivnosti ili problema s mentalnim zdravljem. U slučajevima kada sigurnosne službe nisu uspjele spriječiti napad razlog je često bio taj da nisu imale resurse kako bi nadzirale počinitelja ili zato što su se ignorirale informacije drugih vladinih tijela ili stranih vlada.

- Najvažniji izvor obavještajnih podataka u bori protiv terorizma su zajednice, obitelji i poznanici počinitelja. Javnost ostaje najvažniji izvor informacija za sigurnosne službe. Opsežne operacije uključujući etničko profiliranje u SAD-u, Njemačkoj i Francuskoj nisu dovele do nijedne osude za terorizam. Istraživanje o korištenju etničkog profiliranja pokazuje da ono dovodi do manjeg broja uhićenih počinitelja.

- Etničko profiliranje povećava ranjivost javnosti: stvara 'slijepu pijegu' za sigurnosne službe jer terorističke organizacije jednostavno regrutiraju napadače drugih etničkih pripadnosti. Nasilni ekstremisti imaju različite nacionalnosti i etnicitete, uključujući bijele (zapadne) preobraćenike. Etničko profiliranje također uzrokuje ljutnju nevinih pripadnika zajednice koja se nalazi na meti. To znači da se smanjuje volja tih zajednica da svojevoljno daju informacije policiji. Profiliranje također dovodi do toga da se nevine žrtve osjećaju marginalizirane i izložene diskriminaciji što doprinosi korijenskim uzrocima radikalizacije.

- Vlade koje se borbe protiv radikalizacije u smislu nasilnog ekstremizma fokusiraju se na posljednju fazu procesa radikalizacije. Vlade su odlučile ignorirati korijenske uzroke, kao što su društvena i ekonomska nejednakost i diskriminacija kod kuće te suradnju s represivnim režimima u inozemstvu u smislu kršenja ljudskih prava.

U izvještaju se navode preporuke vladama:

  1. Omogućiti sigurnosnim službama više resursa kako bi provodile ciljani nadzor, a u isto vrijeme uspostaviti jake sudske i parlamentarne provjere kako bi se spriječila zloupotreba;
  2. Osnažiti ili uvesti mjere provođenje zakona u kojem policijske snage i zajednice razvijaju odnos međusobnog povjerenja. To će povećati šanse da policija dobiva obavještajne informacije od javnosti. No, to ne bi smjelo uključivati regrutiranje doušnika. Umjesto toga one bi se trebale bazirati na odnosu obostranog poštovanja između policije i zajednica kojima ona služi. To bi se trebalo primjenjivati na općoj razini, na sve zajednice, a ne samo na specifične manjine;
  3. Sigurnosne službe trebale bi koristiti svoje ovlasti samo kako bi zaustavile, pretražile i pritvorile ljude kada imaju objektivan dokaz kriminalne aktivnosti. Vlade mogu slijediti primjer uspješnih projekata u Španjolskoj i Velikoj Britaniji gdje se policiju obučavalo kako da izbjegava etničko profiliranje što je rezultiralo manjim brojem zaustavljanja te s više uhićenja;
  4. Implementirati svoje obaveze u smislu promicanja jednakog pristupa obrazovanju, zapošljavanju i adekvatnom stanovanju i borbe protiv diskriminacije etničkih manjina i poštivanja ljudskih prava u odnosima s inozemstvom. To bi riješilo problem radikalizacije u samom korijenu.
  5. Vlade su pokušale uvjeriti javnost da su ljudska prava dio problema, da je privatnost nešto što koristimo kako bismo sakrili sramotne tajne i da možemo pobijediti terorizam bez da se bavimo s korijenskim uzrocima. No, stvarnost je ta da nas ljudska prava čine sigurnijima i da bi naša društva bila sigurnija kad bi se vlade samo pridržavale svoje pravne obaveze da ih implementiraju.

Cijelo izvješće dostupno je ovdje, a sažetak ovdje.