Talijanske organizacije za zaštitu privatnosti traže izmjenu zakona o hakiranju

Novi prijedlog zakona koji je na razmatranju u Parlamentu uključuje propise o državno sponzoriranom hakiranju, no organizacije za zaštitu privatnosti tvrde da bi se jezik zakona trebao promijeniti kako bi se zaštitilo pravo građana na privatnost.
Talijanski Senat je 15. ožujka glasao o prijedlogu zakona kojeg je predložio talijanski ministar pravosuđa Andrea Orlando. Tim zakonom reformirao bi se pravosudni sustav, među ostalim Zakon o kaznenom postupku.
Među brojnim odredbama o privatnosti koje sadrži prijedlog zakona, inače poznat kao DDL Orlando, nalazi se i odredba koja vladi, putem zakonske uredbe, dopušta upotrebu hakiranja u svrhe provođenja istrage.

Jedna od važnih značajki zakona o kojoj trenutno raspravlja Zastupnički dom je uključenje smjernica o tome što bi moglo dovesti do korištenja takve uredbe jer je upotreba hakiranja od strane talijanskih službi za provedbu zakona dobro dokumentirana. Prema jednom izvještaju ono je postalo njihova "omiljena metoda".

U ožujku 2017. godine Odbor UN-a za ljudska prava izrazio je zabrinutost zbog prakse hakiranja u Italiji i pozvao vladu da revidira svoj zakonski režim i osigura da je hakiranje digitalnih uređaja u skladu s obavezama koje Italija ima u sklopu Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, prvenstveno članka 17 o pravu na privatnost.

Hakiranje kao dio državnog nadzora

"Hakiranje je jedna od najinvazivnijih dostupnih tehnika nadzora i moramo biti vrlo oprezni oko toga da vladi damo moć da na daljinu i potajno pristupa našim telefonima, kompjutorima i ostalim elektroničkim uređajima. Važno je napomenuti da talijanska vlada dosad nije dokazala da je njen zakon o hakiranju u skladu s međunarodnim standardima o ljudskim pravima", tvrdi Privacy International.

Prvo, hakiranje može biti daleko invazivnija od svih drugih postojećih tehnika nadzora, uključujući presretanje komunikacije. Drugo, i jednako zabrinjavajuće, hakiranje može potkopati integritet ne samo ciljanog sustava, već i svih uređaja i mreža općenito.

Zbog toga se hakiranje u svrhe nadzora na prvi pogled čini nespojivo s međunarodnima zakonima o ljudskim pravima.

Uobičajeno u Italiji

S obzirom na ove dileme, regulacija ovlasti hakiranja putem javnog zakonodavstva je nužan prvi korak jer su talijanske vlasti ionako koristile mogućnost hakiranja bez eksplicitne dozvole, što je Odbor za ljudska prava s pravom kritizirao.

Dok je DDL Orlando prilika da se ispuni postojeća zakonodavna praznina oko upotrebe hakiranja u svrhe provođenja istrage, Privacy International i Coalition for Civil Liberties and Rights (Koalicija za građanske slobode i prava) vjeruju da on ne ispunjava zahtjeve postojećih međunarodnih zakona o ljudskim pravima.

Trenutni prijedlog nije pisan jasnim i specifičnim jezikom i stoga ne ispunjava standarde legalnosti, nužnosti i razmjernosti. Ne definira procedure kojima bi se minimizirala upotreba hakiranja niti predviđa učinkoviti nadzor ili mjere zaštite od zloupotreba.

"Trebali bismo biti vrlo oprezni prilikom donošenja zakona o novih tehnologijama. Bez primjerenih mjera zaštite novi standardi koji se uvode ovim zakonom imat će negativan učinak na slobodu i privatnost svih nas, bez da istovremeno daju veće mogućnosti istraživanja ozbiljnih zločina", tvrdi Privacy International.

Stoga pozivamo talijanski Zastupnički dom da izmijeni odredbe o hakiranju u DDL Orlandu kako bi ih usuglasio s međunarodnim standardima o ljudskim pravima.

Cijela pravna analiza Privacy Internationala o odredbama o hakiranju u DDL Orlandu i njegovim nedostacima dostupna je ovdje.