Poštovanje za sigurnosnu službu
"Wow", bila je naša prva reakcija na ekskluzivu koja se ranije ovog mjeseca pojavila u novinama De Volkskrant i Nieuwsuur. Novine su prenijele priču kako je nizozemska Opća obavještajna i sigurnosna služba (AIVD) razbila mrežu ruskih hakera te godinama imala uvid u to kako su oni hakirali američku vladu. Riječ je o impresivnom postignuću AIVD-a koji, bez sumnje, zaslužuje poštovanje i pohvalu.
Dobar primjer istraživačkog novinarstva
Otkriće predstavlja i veliko postignuće za novine i tiskano novinarstvo. Takva vrsta istraživanja posebno je komplicirana. Novinari se ne mogu osloniti na samo jedan izvor i teško je potvrditi informacije. U većini slučajeva, svatko tko je uključen u takvu priču vrlo često će novinaru reći nešto poput iduće rečenice: "To ne mogu ni potvrditi ni negirati".
To je logično jer su metode rada obavještajnih službi stvar državne tajne: odavanje informacija je kazneno djelo. Činjenica da su novinari uspjeli doći do te priče dobar je primjer istraživačkog novinarstva.
U čijem interesu?
Prirodno, prva je pomisao ta da je AIVD, koristeći Volkskrant i Nieuwsuur, to namjerno pustio u javnost, moguće uz pomoć Amerikanaca. Naravno, povoljno je ako se sigurnosne službe prikažu u novinama u pozitivnom svijetlu, pogotovo tako blizu referenduma. Ipak, mi ne vjerujemo u tako zavodljiv scenarij. AIVD nema koristi od činjenice da se tako detaljno razgovara u javnosti o njegovim metodama rada. Ne radi se o "tajnoj službi" bez razloga. Takvo curenje informacija može imati i ozbiljne političke posljedice za našu zemlju i samu službu. Osim toga, otkriće samo pokazuje da je AIVD vična vrlo učinkovitom hakiranju u sklopu postojećeg zakonskog okvira. Ništa više i ništa manje.
Senzacija u svrhu političkog dobitka
Zato ne koristimo ovu priču u kontekstu referenduma. To bi bilo prelako. Ona koja je iskoristila priču radi svog vlastitog političkog dobitka, kako bi opravdala (ili "promicala" kako navodi Nieuwsuur) novi Sigurnosno-obavještajni zakon, jest vlada. Niti ministar unutarnjih poslova niti premijer nisu bili u stanju reći ništa bitno u svojim reakcijama na otkriće, no odmah su naglasili da su te nove ovlasti doista nužne.
I to se čini čudnim jer učinkovitost AIVD-ovih ovlasti da upada u kompjutore ljudi ništa ne govori o nužnosti novog Sigurnosno-obavještajnog zakona. Vladin odgovor je, pogotovo s obzirom na nedostatak značajne argumentacije, samo senzacija radi ostvarenja političke koristi.
Autor: Rejo Zenger, istraživač u Bits of Freedom