Tech & Rights

#MeAndMyRights: Što su metapodaci i zašto ih trebate zaštititi?

Političari koji zagovaraju masovni nadzor često rade razliku oko vrste informacija koje žele prikupljati. Tvrde da je u redu ako prikupljaju samo naše metapodatke, a ne i podatke o sadržaju. Pogledajmo tu tvrdnju...

by Israel Butler

Riječ podaci samo znači informacije. U kontekstu ovog #MeAndMyRights serijala, odnosi se na elektronički pohranjene informacije. One se mogu pohraniti u bazama podataka internetskih ili telefonskih kompanija ili na uređaju za pohranu podataka kao što je hard disk ili USB koje možete koristiti kod kuće ili koje koriste tvrtke i vlasti.

Podaci o sadržaju odnose se na stvarni sadržaj vašeg telefonskog poziva, e-maila ili tekstualne poruke. Odnosno, ono što ste rekli u telefonskom pozivu ili videu kojeg ste napravili, ako se radilo o video pozivu, ili riječi koje ste napisali u e-mailu ili tekstualnoj poruci.

Metapodaci se odnose na informacije o vašim pozivima ili e-mailovima, a ne na ono što je u njima. Dakle, naslov e-maila ili tekstualne poruke, ime primatelja, vrijeme slanja, lokacija na kojoj ste bili kada ste poslali e-mail ili poruku. Ili, u slučaju telefonskog poziva, broj koji ste birali ili s kojeg su vas zvali, gdje ste bili tijekom poziva i koliko dugo je on trajao. Mnoge aplikacije na vašem pametnom telefonu također prikupljaju informacije o vašoj lokaciji i to se također smatra metapodacima, kao i adrese svih internet stranica koje ste posjetili ili pretraživali pomoću tražilica na internetu.

Metapodaci govore mnogo o nama

Razlog zbog kojeg možete čuti političare kako rade razliku između metapodataka i podataka o sadržaju je to što mnoge vlade žele prikupljati naše metapodatke. Političari koji zagovaraju masovni nadzor često uspoređuju metapodatke s adresom na kuverti, a podatke o sadržaju s pismom u njemu. Oni tvrde da bi javnost trebala biti OK s tim da vlada prikuplja naše metapodatke jer ona zapravo neće znati što govorimo. Nažalost, ta analogija jako zavarava.

Stvar je u tome što metapodaci u biti govore mnogo više o nama i mnogo brže od podataka o sadržaju. Kad bih mogao vidjeti vaše metapodatke prikupljene u nekoliko tjedana mogao bih prilično brzo utvrditi kakva je vaša dnevna rutina. Primjerice, kada i gdje običavate ići na ručak, gdje radite, u koje vrijeme dolazite i odlazite, što radite nakon posla (idete po djecu u školu, idete u teretanu, u šoping). Mogao bih doznati tko su vaši najbliži prijatelji i kolege jer bi njih najčešće kontaktirali. Mogao bih doznati o čemu razgovarate prema naslovima vaših e-mailova. Mogao bih vidjeti jeste li bliski s obitelji tako što bih pogledao koliko često komunicirate s njima. Mogao bih doznati vaša politička i religijska uvjerenja gledanjem internet stranica koje posjećujete ili vaše hobije iz onog što čitate i kupujete na internetu. Ako komunicirate s liječnikom, odvjetnikom, bankom, psihologom, klinikom za oplodnju ili bračnim savjetnikom mogao bih doznati da imate obiteljske, zdravstvene, pravne ili psihičke probleme. Metapodaci omogućuju da netko dozna mnogo toga o vama bez da provodi vrijeme čitajući naše e-mailove ili gledajući snimke naših razgovora.

Nacionalni zakoni ispunjavaju prazninu

Naše vlade su zapravo kroz Europsku uniju usvojile zakon koji je od svih internetskih i telefonskih kompanija tražio da prikupljaju i pohranjuju naše metapodatke na niz godina. Taj zakon zvao se Direktiva o zadržavanju podataka. Godine 2014. Europski sud je odlučio da je taj zakon ilegalan jer zadire u privatnost ljudi. Sud nije rekao da policija ne može pratiti osobu. No mora postojati dokaz da bi dotična meta mogla raditi nešto ilegalno. Vladama nije dozvoljeno tretirati opću javnost kao osumnjičenike za kriminal koji nemaju pravo na privatnost.

Umjesto da odustanu od prakse masovnog nadzora većina vlada je jednostavno odlučila izraditi svoje vlastite nacionalne zakone kako bi ispunili prazninu koja je nastala kada je Direktiva o zadržavanju podataka proglašena nezakonitom. Europski sud je 2016. godine odlučivao u drugom slučaju, u kojem je utvrdio da su i ti novi nacionalni zakoni ilegalni. No, to nije spriječilo nekoliko vlada da nastave sa zakonima koji dopuštaju masovni nadzor, primjerice Ujedinjeno Kraljevstvo i Nizozemska. Tužno, Europska komisija, koja bi trebala jamčiti da svaka nacionalna vlada poštuje zakone Europske unije, je rekla kako se 'ne protivi niti ne podržava' kreiranje novih nacionalnih zakona o zadržavanju podataka. Možda Komisija misli da masovni nadzor ima važnu ulogu u zaštiti od terorizma. Nažalost, svi dokazi govore da je masovni nadzor beskoristan u zaustavljanju terorista. Više o tome uskoro.

#MeAndMyRights