#MeAndMyRights: Privatnost nije pravo na skrivanje

Vlade nam govore da se, ako nemamo što skrivati, nemamo zašto bojati masovnog nadzora. Zašto je taj pogrešan i neiskren argument toliko snažan? Kako ga možemo pobijediti?

Jednog dana tijekom ljeta došao sam doma i vidio da je moja djevojka ostavila upaljen svoj laptop. Misli da mi može vjerovati i nije jako zabrinuta oko svoje privatnosti. Ostala je ulogirana na niz internet stranica koje koristi, kao što su Facebook, Gmail, LinkedIn, pretplatu na New York Times, račun na Amazonu, račun u lokalnoj knjižnici, Spotify račun i račun zdravstvenog osiguranja. Oscar Wilde je navodno rekao 'Mogu odoljeti svemu osim iskušenju'. Tko sam ja da se svađam s tako pametnim čovjekom?

Pročitajte prijašnje članke iz serijala #MeAndMyRights

Zato sam prošao kroz njene osobne poruke na Facebooku i e-mailove na Gmailu. Ona puno priča o meni sa svojim prijateljima. Misli da sam divna osoba, ali željela bi da prestanem mijenjati temu svaki put kad govori o budućnosti. Pogledao sam popis članaka koje je pročitala na The New York Timesu: mnogo ozbiljnih stvari o Trumpu, muslimanskim ženama u Europi, burkinijima i mnogo tračerskih članaka o tome kako se neka pjevačica dovela natrag u formu uz pomoć postnatalnog pilatesa i yoge. Dobio sam uvid u knjige koje je zatražila u knjižnici: ekonomija, komunikacijske strategije, kako biti dobar voditelj, trudnoća i prehrana. Provjerio sam koju je glazbu slušala na Spotifyu i podsjetio se koliko su nam drugačiji ukusi - Drake, Mariah Carey, Kanye West, Fink, 2 Unlimited i Spice Girls. Ušao sam u povijest njene tražilice. Ona provodi mnogo vremena na portalu BBC Newsa čitajući o budućnosti Europe, migrantskoj krizi, terorizmu. I imenima djece. I tada sam provjerio skriva li od mene neke zdravstvene probleme. Vidio sam da je zatražila informacije o tome kakve prenatalne usluge pokriva njeno osiguranje. Moramo razgovarati.

Grozan dečko, zar ne? Mislite da sam poput uhode? Masovni nadzor stavlja sve te i još više informacija (poput vaše lokacije u svakom trenutku) u ruke sigurnosnih službi. Možete li čuti hit ‘Every breath you take’ grupe The Police iz 1983. godine (oh, ironije) kako neprestano svira dok sigurnosne službe 'jedu' sve vaše podatke? Klikom gumba mogu doznati da je moja djevojka ambiciozna aktivistica za ljudska prava koja naginje lijevom centru, ima loš ukus u glazbi i razmišlja o djetetu.

Sad, naše vlade nam govore da se nemamo zašto brinuti. Prema vlastima, sigurnosne službe zapravo ne interesiraju naše osobne stvari. Interesiraju ih samo kriminalci. Dakle, ako ne skrivamo kriminal, nemamo se čega bojati. Sigurnosne službe će jednostavno ignorirati sve potencijalno sramotne stvari.

Pročitajte prijašnje članke iz serijala #MeAndMyRights

Mnogo ljudi ne razumije čemu panika. Prijatelj mi je rekao: 'Naravno, volim privatnost jer mi dopušta da sakrijem stvari koje bi radije držao tajnima. Ne želim da ljudi koje znam vide intimne fotografije namijenjene mojoj partnerici ili da čitaju moje e-mailove - ponekad se šalim na jako uvredljiv način. Ne mislim to. No, ako bi se to uzelo iz konteksta mogao bih upasti u nevolju. No, vlada je ona koja provodi masovni nadzor. Ne moji prijatelji ili obitelj. Ne znam ih pa mogu prijeći preko svoje sramote. A kako nas masovni nadzor čini sigurnijima od terorista, to je cijena koju se isplati platiti. Ne činim ništa ilegalno pa mi ne smeta što me vlasti mogu nadzirati'.

Vlasti su pametne - njihov 'ako ništa ne skrivaš, nemaš se čega bojati' argument radi dvije stvari. Prvo, smanjuje vrijednost privatnosti na nešto što koristi samo pojedincima, a ne društvu u cjelini. Drugo, dovodi do toga da se privatnost čini kao nešto loše. Kao da je jedina svrha privatnosti da nam dopušta da lažemo i izvučemo se nekažnjeni. Da sakrijemo tajne koje bi nas mogle diskreditirati. I to je dovoljno da svakoga odvrati od toga da se usprotivi i kaže da mu je stalo do privatnosti. Ako vlasti ne interesiraju vaša kolekcija pornografije ili e-mailovi psihologu, zašto vam je stalo ako prikupljaju vaše podatke? Prema vladi, ako se žalite zauzeti za privatnost, to doista zvuči kao da skrivate prljavu tajnu.

Kako bi 'slomili' argument o tome 'kako nemate ništa za skrivati' mora se ukazati na to da su obje strane jednadžbe krive. Prvo, kao što smo vidjeli u prethodnim člancima, masovni nadzor nam ne pomaže da budemo sigurniji od terorizma. Beskoristan je i zapravo nas čini ranjivijima. Tako da otvaramo živote našim vladama čak i kad ne dobivamo ništa zauzvrat.

Drugo, privatnost nije tek pravo na čuvanje tajni. Privatnost je mnogo više. I toliko je važno za nas kao društvo da ga ne možemo tretirati kao da se radi o osobnoj robi koju svatko od nas može odabrati dati. Privatnost nam daje slobodu da dobijemo informacije, mislimo i donosimo odluke o našem društvu i demokraciji - i kako želimo živjeti, tko bi trebali biti naši lideri, po kojim zakonima i moralnim načelima bismo trebali živjeti. Bez privatnosti, demokracija ne može ispravno funkcionirati - što mislite, zašto idete sami u malu privatnu sobu kad glasate? To ćemo razložiti u narednih nekoliko članaka te detaljnije objasniti zašto privatnost čini temelje demokracije.

Oh, i ne brini se, draga, ako čitaš ovo. Kunem se da doista nisam čitao tvoje e-mailove i stvari!

Ako želite podrobnije informacije ili vas zanimaju dokazi i istraživanja na koja se pozivamo, ovdje možete pogledati naše cijelo izvješće 'Sigurnost kroz ljudska prava'.