#MeAndMyRights: Demokracija ovisi o privatnosti kad je riječ o novim idejama i zakonima

U ovom članku objašnjavamo da bismo bez privatnosti imali manje novih ideja i manje novih pravila. Privatnost dopušta kreatorima javnog mnijenja i društvenim inovatorima da 'protresu' stvari i mijenjaju stavove većine.

U posljednjem članku objasnio sam društvenu kontrolu: ljudi su skloni slijediti pravila i prikloniti se mišljenju većine, pogotovo kad misle da ih se promatra. To je vjerojatno rezultat ljudske evolucije. Neki od vas vjerojatno su već primijetili da teorija koja objašnjava društvenu kontrolu nije neoboriva. Svi mi znamo ljude kojima ne smeta ako strše iz mase. U znanosti, politici i religiji možemo pronaći ekstremiste i radikale koji redovito propitkuju i mijenjaju mišljenje većine. Vjerojatno imamo prijatelje za koje se čini da na pozitivan način uživaju u kršenju pravila ili propitkivanju društvenih konvencija. Uistinu, dobar sustav obrazovanja naučit će ljude da razmišljaju kritički i propitkuju tradiciju te općeprihvaćene mudrosti. Zašto se ti ljudi ne priklanjaju većini - zašto društvena kontrola ne pali u njihovu slučaju? Sigurno, kad bi društvena kontrola objašnjavala svako ljudsko ponašanje, tada se nikad ništa ne bi mijenjalo jer bi se svi uvijek priklanjali mišljenju većine i mi bismo još uvijek palili vještice, koristili djecu kao radnu snagu i pribjegavali ropstvu.

Pročitajte prijašnje članke iz serijala #MeAndMyRights

Odgovore možemo pronaći u istraživanjima iz socijalne psihologije ili druge akademske discipline, komunikologije, koja su se temeljila na ranijim istraživanjima psihologije društva ne bi li se pokušalo shvatiti kako se formira javno mnijenje. Jednostavno rečeno, postoji skupina ljudi koju ću označiti kao 'kreatore javnog mnijenja' - ljudi kao što su političari, aktivisti, vjerski vođe, novinari, poduzetnici ili akademici. Kreatori javnog mnijenja su pojedinci koji su toliko uvjereni u ispravnost svog mišljenja da fenomen društvene kontrole sam po sebi nije dovoljan da bi ih ušutkao. I ti kreatori mnijenja mogu, s vremenom, utjecati na druge te naposljetku uvjeriti većinu u društvu da bi njihove ideje trebale postati tradicija ili zakon.

Dakle, kako manjina utječe na većinu? Podijelit ću taj proces u dvije faze. Prvo, postoji rad kreatora javnog mnijenja. Kreatori javnog mnijenja stvaraju nove ideje i koncepte. To bi mogla biti ideja o novom pravilu ili novom načinu rada: idemo reciklirati i pokušati zaštititi okoliš, idemo proglasiti da je situacija u koja muškarac tuče svoju ženu ilegalna, idemo staviti javni novac na hrpu i stvoriti zdravstveni sustav, zabranimo kemijsko oružje. To je ono što mislim pod pojmom društvene inovacije: stvaranje novih pravila oko toga kako bi se našim društvom trebalo upravljati.

Druga faza: jednom kad su nove ideje stvorene, imamo iduću fazu - javna rasprava. Nakon što kreatori javnog mnijenja objave svoje ideje općoj javnosti, mi se moramo odlučiti hoćemo li ih prihvatiti ili odbiti. Ponekad su potrebne godine kako bi se nove ideje proširile i uvjerile društvo u cjelini. Ponekad nove ideje uopće ne postanu popularne. A ponekad ideje koje budu prihvaćene čak nisu ni dobre za društvo, primjerice koncept rasne superiornosti ili obostranog sigurnog uništenja.

Pročitajte prijašnje članke iz serijala #MeAndMyRights

Pa, gdje u priču upada privatnost? Sjetite se - kreatori javnog mnijenja su osobe toliko uvjerene u svoje ideje da ih društvena kontrola ne ušutkava. Istraživači su otkrili da će nove ideje vjerojatno biti uvjerljivije ako ih se predstavlja dosljedno, koherentno i uvjerljivo. Kreatorima javnog mnijenja možda će trebati mjeseci ili godine razmišljanja, testiranja ili rafiniranja njihovih ideja s ljudima kojima vjeruju, prije nego se uvjere da imaju neoboriv argument. I tek tada će biti sretni s time da ih javno zagovaraju i brane. Mnoge ideje koje danas doživljavamo kao vrijedna društvena ili zakonska pravila nekad se smatralo iznimno lošima. Primjerice, ukidanje ropstva, rasna jednakost, kriminalizacija obiteljskog nasilja, dekriminalizacija homoseksualnosti, dobrobit životinja; ili u novije vrijeme, crowd-funding, ekonomija dijeljenja, recikliranje, ljudska prava, društvene mreže, sloboda informiranja, globalizacija, društveno poduzetništvo i ekološki aktivizam. Nove ideje možete istraživati, razvijati i usavršavati samo ako imate privatnost.

Privatnost nije potrebna samo za razvijanje i stvaranje novih ideja. Privatnost je potrebna i kako bi se ideje širile. Kao što znamo, većina ljudi priklanja se mišljenju većine i društvenim pravilima. Zbog društvene kontrole, pojedinci nisu skloni priznati da ozbiljno razmišljaju o kontroverznim mišljenjima ili informacijama. Bez privatnosti, pojedinci ne mogu iskoristiti mogućnost da istražuju ili raspravljaju s ljudima kojima vjeruju bez osude, kako bi mogli donijeti odluku slobodni od društvene kontrole. Situacija u kojoj ljudi sami sebe cenzuriraju zbog nedostataka privatnosti ponekad se naziva 'efektom hlađenja' ili 'spiralom šutnje'.

U demokraciji, zakoni i politike se stvaraju, ukidaju ili modificiraju sukladno mišljenju javnosti. Bez društvene inovacije ne možemo imati demokraciju. Bez privatnosti nema društvene inovacije.

Ako želite detaljnije informacije ili vas zanimaju dokazi i istraživanja na koja se pozivamo, ovdje možete pogledati naše cjelovito izvješće 'Sigurnost kroz ljudska prava'.