#MeAndMyRights: Infobesity - zašto je masovni nadzor beskoristan u borbi protiv terorizma?

Masovni nadzor je neučinkovit jer sigurnosnim službama daje toliko informacijama da je analitičarima nemoguće identificirati što je bitno ili relevantno.

Sjećate se filma Christophera Nolana iz 2008. godine, The Dark Knight (Vitez tame), s Christianom Baleom u ulozi Batmana? U njemu ima scena pred kraj filma kada Batman očajnički pokušava pronaći Jokera (glumi ga Heath Ledger), koji planira izvesti teroristički napad na Gotham City. Batman je ozvučio telefone svih ljudi u gradu, stvorio je sustav koji mu omogućuje da pronađena Jokera. Ima napravu koja će prepoznati Jokerov glas. Ako Joker progovori u dosegu bilo kojeg telefona u gradu to će mu odati njegovu lokaciju. Batman pronađe Jokera i njih dvojica se druže prije nego što Batman... pobjegne? (Još uvijek zapravo ne razumijem zašto je Batman morao preuzeti krivnju za ubojstvo Harveya Denta).

Pročitajte prijašnje članke u serijalu #MeAndMyRights

To bi moglo zvučati kao učinkovit način borbe protiv terorizma putem masovnog nadzora. No, to je fikcija. Masovni nadzor ne funkcionira tako u praksi. Sigurnosne službe pokušavaju koristiti masovni nadzor kako bi otkrile nove osumnjičenike za terorizam i planove koji su im i dalje nepoznati. Kad bi već znali osumnjičenika, samo bi prisluškivali njegov telefon ili presretali njegove e-mailove putem ciljanog nadzora.

Evo jednostavnog objašnjenja kako obično funkcionira masovni nadzor. Prvo, sigurnosne službe prikupljaju ili presreću gomilu informacija. To bi mogli biti milijuni e-mailova koji su poslani u određenom broju tjedana u nekoj specifičnoj zemlji. Zatim vlasti filtriraju te podatke pokušavajući suziti informacije koje pregledavaju. Primjerice, mogli bi zadržati samo one e-mailove koji sadržavaju specifičnu frazu ili e-mailove koje su poslani s Hotmail adrese iz određenog grada. Tada analitičari pretražuju ono što je ostalo. No, čak i nakon tog postupka filtriranja ostaje toliko informacija da analitičari obično ne mogu pogledati većinu njih. A sigurnosne službe bi trebale ponovno provjeriti da je svatko tko je izdvojen kao potencijalni osumnjičenik doista uključen u terorizam. Kada se to dogodilo u SAD-u, istražitelji FBI bili su poslani u 'lov' kako bi intervjuirali tisuće ljude za koje se ispostavilo da su potpuno nevini. Riječ je o priličnom trošenju resursa koji su se umjesto toga mogli iskoristiti u tradicionalnije i učinkovitije metode istraživanja.

Jednostavno previše informacija

Dakle, od kolike je pomoći masovni nadzor? Masovni nadzor nikada nije bio koristan u identifikaciji osumnjičenika za terorizam ili sprečavanju terorističkog napada. Do tog su zaključka došla dva istraživanja tvrdnji Nacionalne službe za sigurnost (NSA) u SAD-u da je masovni nadzor bio ključan u borbi te države protiv terorizma. Jednu od tih istraga proveo je američki Kongres, koji je imao pristup povjerljivim dokumentima i mogao intervjuirati ljude koji rade za NSA.

No zašto je masovni nadzor toliko beskoristan alat u hvatanju terorista? To je najviše zbog toga što proizvodi previše informacija. Sigurnosne službe utapaju se u informacijama, čak i nakon što su ih filtrirale koristeći svoje kriterije pretraživanja. Količina informacija je tolika da oni ne mogu procijeniti što je bitno, a što ne, tko je pravi osumnjičenik, a tko je nevin. Vratimo se na primjer Batmana kako bismo vam pokazali zašto masovni nadzor ne funkcionira. Zamislite da su sigurnosne službe razvile magičnu napravu za detektiranje terorista, slično kao Batman. Zamislite da sigurnosne službe u vašoj zemlji imaju zapise o glasovima svih terorista u vašoj zemlji i da njihova magična naprava može koristiti komplicirane algoritme kako bi, s 90 postotnom sigurnošću, detektirala teroriste kada oni razgovaraju putem telefona. Recimo da u vašoj državi ima ukupno 3000 terorista. To znači da će naprava detektirati 2700 terorista. To ne zvuči loše, zar ne?

Pročitajte prijašnje članke u serijalu #MeAndMyRights

Točnost je jako važna

Problem za sigurnosne službe je taj da ako je sustav 90 posto točan, to znači da je 10 posto netočan. Tako da jednom u 10 slučajeva kada slušaju nevinu osobu kako razgovara na telefon, oni će je netočno identificirati kao terorista. Ako imate 30 milijuna korisnika telefona, tada ćete pogrešno identificirati kao teroriste tri milijuna ljudi. I nećete moći napraviti razliku između tri milijuna nevinih ljudi i 2700 pravih osumnjičenika, Trebali biste provesti daljnje istrage više od tri milijuna ljudi kako biste došli do tih 2700 terorista. Imajte na umu da je točnost od 90 posto u testu detekcije terorista nerealistično visok. Iskoristili smo taj broj samo kako bismo ilustrirali da čak i naoko točan test može dovesti do beskorisnih rezultata. Ako se u obzir uzme da teroristi prilagođavaju svoje ponašanje kako bi izbjegli da ih se detektira, mjere identifikacije će vjerojatno biti mnogo manje točne. Primjerice, u tom fikcionalnom scenariju, pametni terorist bi vjerojatno koristio modulator glasa kako bi prikrio svoj glas.

Na kraju Viteza tame, Batmanov majstor za izradu 'igračaka', Lucius Fox (kojeg glumi Morgan Freeman) uništi napravu za masovni nadzor. On uvjeri Batmana da je to neetično jer predstavlja veliko zadiranje u privatnost nevinih pojedinaca i da je opasno jer onome tko je kontrolira daje veliku moć. Koliko god da volim Christophera Nolana, objašnjenje zašto je masovni nadzor užasna stvar nije dovoljno dobro. Ali ne brinite, u narednim tjednima ćemo detaljno objasniti zašto je masovni nadzor toliko opasan za naše demokracije.

Ako želite detaljnije informacije ili vas zanimaju dokazi i istraživanja na koja se pozivamo, ovdje možete pročitati naše cjelovito izvješće 'Sigurnost kroz ljudska prava'.