O jednoj i jedinoj ispravnoj verziji povijesti

Želite li živjeti u mirnoj, snažnoj i multinacionalnoj Europi u kojoj ljudi različitih porijekla mogu učinkovito surađivati? Onda trebate naučiti svoju djecu da je sama ideja homogene nacije tek konstrukcija koja služi svrsi.

Eric Hobsbawm, vjerojatno najveći povjesničar 20. stoljeća, u svojoj je autobiografiji, Interesting Times, napisao "Danas, više nego ikada, povijest se revidira i izmišlja od strane ljudi koji ne žele pravu povijest, već samo prošlost koja služi njihovoj svrsi. Nalazimo se u velikom dobu povijesne mitologije. Obrana povijesti od strane stručnjaka danas je u politici potrebnija no ikada. Mi smo potrebni". Knjiga Interesting Times objavljena je 2002. godine, no Hobsbawmnovo zapažanje je, ako ništa drugo, postalo još relevantnije u proteklih 16 godina.

Naravno, vlade su uvijek radile pritisak na škole kako bi građanima usadile osjećaj nacionalnog zajedništva i naučile ih određenim vrijednostima. U liberalnijim vremenima, međutim, učitelje povijesti se ohrabruje da učenicima kažu da je povijest uvijek ispričana iz nečije perspektive. Ohrabruje ih se da kažu svojim učenicima da je čak i sam izbor tema i događaja kojima ih podučavaju utemeljen na pogrešnim i nužno pristranim ljudskim odlukama - i da priča koju uče u školi nije jedina priča koju je vrijedno naučiti.

U manje liberalnim vremenima to je drugačije. Autoritarni vođe ne traže učitelje da učenicima govore o što je više moguće kutova cijele priče. Ne traže učitelje da njeguju rasprave o višestrukim povijesnim perspektivama i razvijaju pitanja oko svjedočanstava koja su uključena u obrazovni program. Umjesto toga, autoritarni vođe nanovo ispisuju povijest kako bi odgovarala njihovim potrebama i prisiljavaju učitelje da podučavaju njihovu verziju jedne i jedine ispravne verzije povijesti.

Autoritarni vođe imaju niz načina kako to postići. Prvo i najbitnije, mogu ograničiti broj odobrenih udžbenika između kojih učitelji mogu birati na njih samo nekoliko te se pobrinuti da te udžbenike napišu povjesničari koji se snažno identificiraju s njihovom ideologijom. Drugo, mogu tražiti od učitelja da se tijekom predavanja drže udžbenika. Treće, mogu oformiti nacionalne ispite koji se temelje izričito na tim udžbenicima.

To je opasno, bez obzira koje su 'boje' autoritarni vođe. No, kada su ti autoritarni vođe nacionalisti, to je definitivno zastrašujuće. Ne trebate se vraćati daleko u povijest Europe kako bi pronašli oružane konflikte i genocide koji su bili potaknuti osjećajem nacionalne superiornosti i neupitnom pretpostavkom o nepoštenom tretmanu od strane okolnih država.

Hobsbawm je u pravu. Prijeko su nam potrebni povjesničari koji javnosti govore da je povijest kompleksnija i da ima više strana nego što bi autoritarni vođe željeli da vjerujemo. No, ne trebamo samo profesionalne povjesničare. Trebamo i vas, također.

Istraživanja pokazuju da se većina trajnih ideja o nacionalnom identitetu često stječe u osnovnoj školi. Ako želite živjeti u mirnoj i snažnoj multinacionalnoj Europi u kojoj ljudi najrazličitijih nacionalnih porijekla mogu učinkovito surađivati, trebate naučiti svoju djecu da sama ideja homogene nacije nije nešto dano od Majke prirode, već konstrukcija koja služi svrsi. Trebate ih osvijestiti da su različiti interesa unutar nacionalnih zajednica prirodni i da je normalno ne slagati se oko prošlih i sadašnjih događaja. Morate im pokazati da određeni konflikti imaju povijesne korijene i da mi, kao nacija, nismo uvijek bili na moralno ispravnoj strani.

I trebate im reći da postavljanje pitanja i kritički stav nisu znak izdaje. Ako ništa drugo, to je znak stvarne odanosti.



Trebate prihvatiti funkcionalne preferencijalne kolačiće kako biste vidjeli ovaj sadržaj.