'Pravo na nadu': humanije kazne doživotnog zatvora u Nizozemskoj

U Nizozemskoj se ponovno raspravlja o doživotnoj kazni zatvora. U toj se državi trenutno primjenjuju doživotne kazne kojima se krši europski zakon o ljudskim pravima.
Zastupnički dom nizozemskog parlamenta je 8. rujna raspravljao o mogućnosti ranijeg puštanja na slobodu i služenju doživotne kazne.
Nizozemski institut za ljudska prava objavio je svoje primjedbe na najnoviji plan reforme doživotne kazne u Nizozemskoj.

Do smrti

Način na koji Nizozemska primjenjuje doživotnu kaznu zatvora krši ljudska prava. Doživotna kazna u Nizozemskoj predstavlja doživotni zatvor, iz kojeg osuđenik može biti pušten na slobodu samo u slučaju da ga pomiluje državni tajnik za pravosuđe. U praksi, takvo je pomilovanje odobreno samo jednom u proteklih 30 godina, i to u slučaju smrtno bolesnog osuđenika.

Europski sud za ljudska prava u više je navrata naglasio da bi svaki osuđenik trebao imao realnu mogućnost puštanja na slobodu. Mogućnost puštanja ne može biti tek teoretska ili iluzorna. Bez "prava na nadu" nema ni mogućnosti puštanja na slobodu što se, prema članku 3 Europske konvencije o ljudskim pravima, smatra nehumanim postupanjem.

Sustav revizije

Iz tog razloga državni tajnik za sigurnost i pravosuđe Klaas Dijkhoff želi uvesti sustav periodične revizije - važan korak koji se treba poduzeti kako bi se nastavilo provoditi doživotne kazne. Međutim, Nizozemski institut za ljudska prava smatra da je njegov prijedlog daleko od savršenog.

Državni tajnik za pravosuđe i sigurnost Klaas Dijkhoff (desno) želi uvesti periodični sustav revizije za doživotne kazne. (Fotografija: Justis- og beredskapsdepartementet)

Državni tajnik predlaže da pojedini zatvorenici koji služe doživotnu kaznu mogu nakon 25 godina sudjelovati u programu reintegracije. Nakon programa, osuđenik i dalje mora predati zahtjev za pomilovanjem, a odluku donosi državni tajnik.

Primjedbe Instituta

Nizozemski institut za ljudska prava naveo je svoje primjedbe na taj prijedlog u pismu Zastupničkom domu. Kao prvo, Institut vjeruje da bi nakon 25 godina sudac trebao razmatrati zatvorenikov slučaj, a ne državni tajnik u smislu da će odlučivati o zahtjevu za pomilovanje.

Programi reintegracije bi trebali započeti i prije nego što prođe rok od 25 godina, dok bi se u slučajevima gdje je sudac odlučio da zatvorenik još nije spreman za puštanje na slobodu predmet trebao iznova razmatrati svakih tri ili pet godina.

Državni tajnik ne bi smio sam odlučivati o toj reformi, kao što je sada slučaj, već bi to trebalo postati zakonom. To je pogotovo bitno jer je državni tajnik najavio da želi istražiti mogućnost povećanja maksimalne kazne zatvora s 30 na 40 godina.

To bi značilo da se evaluacija ne bi radila nakon što je prošlo 25 godina, već kasnije. Zato je ključno da Zastupnički dom raspravlja s državnim tajnikom Dijkhoffom o posljedicama takvog povećanja.

Više informacija

Nizozemski institut za ljudska prava