Tech & Rights

Što ne valja s rješenjima Europske unije o filtriranju?

Odgovor Europske unije oko potrebe zaštite djece od štetnog sadržaja na internetu i borbe protiv kršenja autorskih prava je da zahtjeva od internet kompanija da filtriraju sadržaj.

by LibertiesEU

Europski parlament će u skoroj budućnosti glasati o dva zakona. Jedan je Direktiva o autorskim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu, drugi Direktiva o audiovizualnim medijskim uslugama. Te direktive zauvijek će promijeniti internet za sve ljude.

Zaštita djece i borba protiv kršenja autorskih prava legitimni su razlozi za ograničavanje slobode govora. No, važno je postići poštenu ravnotežu između dotičnih prava, odnosno autorskih prava i zaštite djece, te slobode govora. Sva ograničenja slobode govora uvijek moraju biti razmjerna. Način na koji obično postižemo ravnotežu između slobode govora i drugih interesa je da prepustimo sucima (i ponekad vlastima) da daju smjernice i riješe problematične pravne slučajeve na pojedinačnoj bazi.

Sada EU kreće novim smjerom, onim gdje se sloboda govora ne poštuje na odgovarajući način, gdje su ograničenja nerazmjerna i gdje se odluke prepuštaju kompanijama u privatnom vlasništvu.

Stručnjaci istupaju protiv prijedloga

Novi nacrt Direktive o autorskim pravima uveo bi nove obaveze svim pružateljima usluga informacijskog društva koji dijele i pohranjuju sadržaj korisnika. Novi zahtjev bi obvezao pružatelje internet usluga da poduzimaju mjere protiv kršenja autorskih prava u suradnji s vlasnicima autorskih prava. Nacrt Direktive identificira tehnologije prepoznavanja sadržaja kao moguće sredstvo za ispunjavanje te obveze. Teško je shvatiti taj zahtjev drugačije nego kao obvezu praćenja i filtriranja aktivnosti korisnika. To novo pravilo primjenjivalo bi se na sve pružatelje usluga informacijskog društva, kao što su platforme za dijeljenje video sadržaja (YouTube), blogerske platforme (Twitter, Tumblr), platforme društvenih mreža (Facebook), čak i platforme za dijeljenje dokumenata (Dropbox) i internet tržnice (eBay, Etsy).

Nekoliko akademika (ovdje, ovdje, ovdje i ovdje) i organizacija za ljudska i digitalna prava iz cijele Europe tvrde da prijedlog proturječi postojećim pravilima EU i stvara pravnu nesigurnost. On krši temeljna prava, kao što su sloboda izražavanja, sloboda informiranja i pravo na privatnost, te prijašnje odluke Europskog suda.

Organizacije za ljudska prava često tvrde da filtriranje krši slobodu izražavanja i slobodu pristupa informacijama, dok konstantno praćenje aktivnosti korisnika krši pravo na privatnost.

Zadiranje u ljudska prava

Filtriranje stvara okruženje u kojem ljudi nemaju pristup određenim informacijama. Filtriranje je vrsta automatske preventivne cenzure u ime zaštite određenih vrijednosti. Te vrijednosti mogu uključivati moralnu obvezu javnosti da zaštiti djecu. To ih sprečava da pristupe takozvanom štetnom sadržaju. Ta vrijednost može se vidjeti u komunističkoj ideologiji, primjerice kao u Kini. Zajednička značajka u tim slučajevima je da privatne tvrtke ili države postavljaju algoritme za zaštitu od različitih neodređenih vrijednosti.

No autorska prava su nešto drugo. Ona su objektivni kriterij koji služi zaštiti kreativnog rada vlasnika prava. Međutim, razina zaštite ovisi o željama autora. Postoje autori koji svojevoljno dijele svoj rad dok vam drugi daju dozvolu samo ako im platite. Korištenje rada zaštićenog autorskim pravima u svrhu parodije može biti legalno ili ilegalno te ovisi o propisima u svakoj europskoj zemlji.

Ono što mi vidimo ovdje je jasno zadiranje u temeljna prava. S jedne strane, postoji sloboda izražavanja i pravo na pristup informacijama; s druge strane, zaštita autora i njegova rada. Kreativna industrija ne bi napredovala bez odgovarajuće zaštite autorskih prava. To je također važno za ekonomiju i razvoj informacijske tehnologije. Međutim, zahtjev postizanja pravilne ravnoteže između dotičnih prava, odnosno autorskih prava i temeljnih prava, u ovom slučaju nije ostvaren. Razlog je taj što su autorska prava već adekvatno zaštićena na druge načine, mimo filtriranja - načine koji su mnogo manje nametljivi. Dobar je primjer Direktiva o elektroničkoj trgovini. Ona ograničava odgovornost na ona kršenja autorskih prava o kojima pružatelji usluga doista imaju saznanja ili na slučajeve u kojima znaju za to ali ne uklone ili ne onemoguće pristup sadržaju. Prema nacrtu Direktive o autorskim pravima pružatelji internet usluga bili bi odgovorni za sve što prođe njihov filter, čak i bez njihova stvarnog znanja. Stoga bi nova pravila dovela do pravne nesigurnosti za pružatelje internet usluga oko toga koji bi zakon trebali slijediti.

'Štetni sadržaj'

Šire gledano, iako možemo vidjeti da se predloženo rješenje o filtriranju kojim se želi izbjeći kršenje autorskih prava uklapa u trend u Europskoj uniji. Osim nacrta Direktive o autorskim pravima, i predložena nova verzija Direktive o audiovizualnim medijskim uslugama također zahtjeva rješenja o filtriranju. Predložena Direktiva bi također tražila da platforme za dijeljenje videa u privatnom vlasništvu primjenjuju mehanizam filtriranja u ime zaštite maloljetnika.

Iako je zaštita maloljetnika poželjan cilj, uz njega se vežu dva problema. Prvo, teško je definirati što se može smatrati 'štetnim sadržajem'. Primjerice, može biti teško povući crtu između softcore pornografije i važnog materijala iz seksualnog odgoja. Isti sadržaj može biti štetan za prosječno 10-godišnje dijete, no vrlo koristan za 10-godišnje dijete koje je žrtva seksualnog zlostavljanja. Drugo, platforme za dijeljenje videa nemaju znanje i ljudske resurse kako bi pravilno klasificirali sadržaj.

Obavezno filtriranje tražilo bi od privatnih kompanija da riješe teške probleme oko temeljnih prava. Direktiva o autorskim pravima tražila bi od kompanija da razlikuju zaštićenu slobodu govora od kršenja autorskih prava, dok bi Direktiva o audiovizualnim medijskim uslugama zahtijevala da razlikuju slobodu govora i štetni sadržaj.

Prebacivanje loptice tvrtkama

Ovim rješenjem, Komisija pokušava riješiti problem kršenja autorskih prava i štetnog online sadržaja te sadržaja koji potiče mržnju tako da odgovornost prebaci na internet tvrtke, kao što su tražilice, platforme za dijeljenje videa i društvene mreže. Međutim, te kompanija nemaju resurse i znanje kako bi riješile probleme vezane uz temeljna prava.

I ne radi se samo o njihovoj stručnosti na tom području - također je protivno prirodi posla. Za te kompanije zaštita temeljnih prava nije od primarne važnosti. Kada dođe do izbora između poslovnih interesa i zaštite slobode govora, kompanije snažno teže odabrati ovo potonje, odnosno ukloniti sadržaj ako postoji ikakav rizik da bi mogle pravno odgovarati.

Prepuštanje kontrole sadržaja kompanijama izlaže slobodu govora i slobodu informiranja ozbiljnom riziku jer otežava pojedincima da uživaju i koriste svoje pravo slobode govora. Neće postojati mogućnost javne rasprave oko određenog sadržaja jer on više nikada neće biti objavljen. Te kompanije kontrolirat će sve dostupne informacije. Prepuštanje donošenja odluka o sadržaju samim kompanijama nije samo teško opterećenje za komercijalni sektor, već je i vrlo netransparentno, što je potpuno neprikladan način na koji demokracija regulira tako važno pitanje kao što je sloboda izražavanja. Nedostatak transparentnosti predstavlja problem jer znači da nema odgovornosti - pojedinci ne znaju kome se obratiti kada je njihov sadržaj blokiran ili uklonjen, čime im se uskraćuje odgovarajući postupak.

No zašto Europska unija mijenja pravila? Prije svega, EU je sretna oko opcije da prebaci odgovornost velikim kompanijama koje imaju financijske resurse da rješavanju probleme, razviju softver i plate kazne ako je potrebno. Drugo, EU pokušava uspostaviti uravnoteženiju kreativnu industriju. S jedne strane, internet kompanije imaju određene interese, dok s druge, vlasnici autorskih prava imaju svoje vlastite interese i negdje između se gubi fokus na korisnike. Vjerujemo da bi se EU trebala fokusirati na korisnike kao i na zaštitu slobode govora ljudi, slobode informiranja i privatnosti.

copyright