Iskreno, prilično sam analna. Vodim dnevnik troškova, imam uredno posložene foldere s diplomama i liječničkim nalazima i, ako želim, mogu provjeriti kako je izgledalo moje vježbanje u proteklih sedam godina i koliko sam imala kilograma na određeni dan. Kada sam na dijeti, vodim i dnevnik obroka. Nisam baš tajnovita oko svog privatnog života. Poprilično mnogo toga dijelim s prijateljima i poznanicima. I ne sramim se svojih troškova (OK, možda nisam trebala u veljači pet puta posjetiti dućan s umjetninama i rukotvorinama), načina na koji se hranim (molim da se ne spominje ona velika staklenka Nutelle), težine ili režima vježbanja. Znači li to da, kada bi me pitali, da ne bih imala problema s objavom svojih dnevnika?
Ne.
Mogli biste reći da u njima jednostavno mora biti nešto čega se sramim. Da toga nema, ne bih imala problema s idejom da moji dnevnici budu javni. No to nije slučaj. Činjenica da se ne želite osramotiti zbog nečega ne mora biti razlog zašto to ne želite podijeliti.
Samo se sjetite spavaće sobe. Ako je ono što se tamo događa stvar dviju odraslih osoba koje su dale svoj pristanak, sigurno nije riječ o nečemu čega bi se trebalo sramiti. Ipak, lako možete zamisliti kako vas ljudi ismijavaju ili, još gore, maltretiraju kad bi se domogli videa kojeg ste sinoć snimili s vašim partnerom.
Živimo u svijetu s mnogo kretena. Mnogi od naših sugrađana zapravo nisu kreteni, ali će vjerovati i slijediti kretene ako su oni dovoljno glasni. Jasno je da nije sramota podržavati branitelje prava. No, u državi gdje autoritarni političari govore ljudima da su branitelji ljudskih prava izdajnici nacionalnih interesa, mnogi ljudi bi se s pravom uspaničarili kada bi vlada počela prisiljavati branitelje prava da objave imena svojih donatora. Strahovat će da će njihovi društveni odnosi ili radni status patiti nakon što se dozna za njihovu donaciju. To je pogotovo istinito ako doniraju braniteljima prava koji rade s nepopularnim skupinama, primjerice beskućnicima, imigrantima, Romima ili LGBTQI osobama. Mnogi od njih bi, razumljivo, radije prestali uplaćivati donacije.
Tako da kada neke vlade govore da ljudi, ako ne rade nešto sramotno nemaju razloga paničariti zbog ideje da istu stvar rade javno te da se sigurno ne bi ponašali drugačije, one jednostavno lažu. Kada vlada prisiljavaju branitelje prava da objavljuju imena privatnih donatora, ono što one doista žele je oduzeti vam pravo da iskažete suosjećanje u privatnosti. Žele da ljudi manje doniraju i da branitelji prava imaju manje novaca za zagovaranje prava ljudi.
Usput, ovo je dnevnik mog omiljenog načina vježbanja.