11. listopada 2013. godine 268 ljudi utopilo se na Mediteranu, 60 milja od malog talijanskog otoka Lampeduse. Među poginulima je bilo 60 djece. Žrtve su većinom bili Sirijci koji su bježali od rata i htjeli zatražiti azil u Europi.
No, umjesto da ih krenu spašavati nakon mahnitih poziva upomoć koje je sirijski liječnik uputio talijanskoj obalnoj straži, talijanske i malteške pomorske vlasti prepirale su se oko toga tko je odgovoran za rješavanje krizne situacije. Kako je sve više vode nadiralo na ribarski brod s više od 400 ljudi, brod talijanske mornarice Libra stajao je nedaleko, čekajući da iz Rima stigne jasna naredba o intervenciji.
Libra je naposljetku stigla, no tek nakon što se ribarski brod prevrnuo i stotine su se utopile.
Na četvrtu obljetnicu brodoloma 11. listopada 2017. godine počelo je suđenje na Kaznenom sudu u Rimu. Sedam časnika i nacionalnih časnika mornarice i obalne straže optuženo je zato što nisu pružili pomoć te za ubojstvo.
Arturo Salerni, slavni odvjetnik u Italiji, zastupa bračni par iz Sirije koji je u brodolomu izgubio četiri malene kćeri. Liberties je iskoristio priliku da intervjuira Salernija uoči 69. Međunarodnog dana ljudskih prava 10. prosinca. Podsjetnik: Članak 14 Opće deklaracije o pravima čovjeka tvrdi da svatko ima pravo tražiti i dobiti azil od progona u drugim zemljama.
Liberties: Gospodine Salerni, za što se borite u ovom procesu?
Arturo Salerni: Borim se kako bi se kaznili odgovorni i za izjavu o njihovoj krivnji i kaznenoj odgovornosti u slučaju 286 osoba koje su umrle zbog njihovih 'pogodi i bježi' taktika. Naš rad je dodatno zakomplicirao prijedlog Ureda tužitelja u Rimu da se slučaj odbaci, unatoč tome što je sudac u Agrigentu to već ranije odbio učiniti.
Gdje i kako danas žive roditelji koje zastupate?
Gospodin Wahid i njegova supruga žive kao izbjeglice u Švicarskoj. Obećao sam im da ću biti diskretan oko njihova privatnog života pa ne mogu dati više detalja.
Catia Pellegrino, zapovjednica broda Libra kojeg je brod s migrantima pozvao u pomoć, djelovala je sukladno međunarodnom pomorskom pravu. Štoviše, brod s migrantima bio je u malteškom pomorskom području spašavanja. Zašto te činjenice ne oslobađaju nju i njene zapovjednike kaznene odgovornosti?
Talijanski zakon i međunarodne konvencije o pomorskom pravu utvrđuju, kao prioritet koji je iznad bilo kojeg drugog cilja, da se vodi briga o životima onih koji su na moru. U slučaju položaja Catie Pellegrino, suci su naredili dodatnu istragu kako bi se pojasnilo je li ona, kao što smo mi tvrdili, bila obaviještena o realnoj opasnosti u kojoj se našao mali brod blizu Lampeduse.
Malta tvrdi da se nije mogla nositi s ogromnom površinom svog Područja traganja i spašavanja. Ipak, koja je odgovornost Malte u svemu tome?
Malta je već godinama službeni koordinator ogromnog Područja traganja i spašavanja, no Italija je uvijek provodila operacije spašavanja. U svakom slučaju, i talijanski operateri su optuženi da nisu dali točne informacije Malti oko položaja broda talijanske mornarice koji je bio najbliži brod migrantskom brodu - bio je udaljen 19 milja, odnosno sat vremena.
Od listopada 2013. do listopada 2014. godine talijanska vlada provodila je Mare Nostrum, operaciju spašavanja na moru koja je spasila oko 150.000 migranata. Zatim je Mare Nostrum obustavljen i ljude su od utapanja na Mediteranskom moru spašavali u sklopu operacije Frontexa Europe unije Triton, kao i privatni brodovi skupina kao što su Liječnici bez granica. Ovog ljeta te organizacije za spašavanje optužene su da su glavni "faktor privlačenja" u situaciji povećanja broja brodova s migrantima i također su optužene da su surađivale s krijumčarima. Kako vi gledate na te optužbe?
Spominjanje "faktora privlačenja" suprotna je perspektiva od one kako bi se trebalo gledati ovu situaciju. Stvarnost je takva da su brodovi privatnih nevladinih organizacija pomogli spasiti tisuće života nakon što su obustavljene operacije kao što je Mare Nostrum. Veli broj studija pokazuje da je obustavljanje Mare Nostruma dovelo do brojnih smrti i da su privatni brodovi bili jedni postojeći lijek. Oni koje bi se trebalo optužiti nisu aktivisti nevladinih organizacija već oni koji imaju moć intervenirati, a odbijaju to učiniti. Krijumčarima je lako raditi kad ne postoje učinkovite operacije spašavanja i humanitarni koridori. Umjesto da rade na implementaciji tih stvari, vlade Europske unije potpisuju sporazume s diktatorima koji migrantima uskraćuju osnovna ljudska prava kako bi spriječili njihov odlazak. To uopće ne pomaže situaciji.
Ovih dana se u zemljama kontinentalne Europe poput Njemačke u većini medija malo priča o situaciji migranata na Mediteranu. Je li se broj ljudi koji se utapaju na moru smanjio?
U ovom trenutku međunarodni sporazumi teže zaustaviti one koji pokušavaju pobjeći u Europu. Zbog toga je postalo vrlo teško odrediti broj ljudi koji umire u kampovima u Libiji ili tijekom njihova bijega, no svakodnevne tragedije ni u kom slučaju nisu zaustavljene.
Po vašem mišljenju, čija je odgovornost zaustaviti tragedije poput brodoloma 11. listopada 2013. godine?
Prva dužnost demokratske vlade trebala bi biti zaštita prava na život, pogotovo kada ima toliko smrtonosnih epizoda da su one postale predvidljive. Onih koji imaju moć da zaustave te tragedije, ali odabiru ne živjeti s ogromnom odgovornošću na svojim leđima.
Što mislite, kakvo je stanje humanosti u Europi kako se bliži kraj 2017. godine?
Definitivno smo u jednom od najmračnijih trenutaka europske povijesti nakon Drugog svjetskog rata.
Pitanja sastavila Cora Pfafferott