Centar Baobab izvanredan je primjer toga što svatko od nas može učiniti kako bi pomogao u rješavanju nedvojbeno najveće humanitarne krize našeg doba.
Baobab je mali tranzitni centar u kojem zaštitu pronalaze izbjeglice i tražitelji azila koji se ne žele registrirati u Italiji, već se nadaju da će nastaviti svoj put prema "pravoj Europi" (mnogi od njih sanjare o Njemačkoj).
Baobab - pokret običnih ljudi
Baobab u cijelosti vode volonteri i on od vlasti ne dobiva ni jedan jedini euro te je, kao takav, upečatljiv primjer utjecaja pokreta običnih ljudi u pružanju pomoći i iskazivanju dobrodošlice izbjeglicama.
Centar je otvoren u Eritrejskom klubu kulture početkom lipnja 2015. kako bi pružio utočište osobama koje su bile deložirane iz improviziranih kampova Ponte Mammolo i Stazione Tiburtina. Zahvaljujući volonterskom radu običnih građana i organizacija civilnog društva došao je do toga da na dnevnoj bazi brine za čak 300 ljudi.
Svaki dan tamo dolaze ljudi s donacijama najrazličitijih vrsta - hranom, odjećom, higijenskim potrepštinama i lijekovima kao najpotrebnijima - te obično ostaju kako bi pomogli. Sastoji se od dvije prave spavaonice, jedne za muškarce, druge za žene, zatim ambulante (gdje prvu pomoć pružaju liječnici volonteri), brijačnice te velike kuhinje u kojoj se pripremaju dva dnevna obroka (tijekom ljeta, na ručkove i večere dolazi čak do 500 ljudi).
Jedan dan u Baobabu
Članovi timova 'Projekta 19 milijuna' Baobab su trebali posjetiti samo jednom, tijekom jednog od sunčanih poslijepodneva ovog mjeseca, no nastavili su se vraćati tamo, kako bi donijeli hranu i još malo porazgovarali s ljudima koji privremeno žive u centru.
S obzirom na to da je situacija u centru trenutno nešto mirnija - te se u njemu nalazi manje od 100 osoba - neki od tamošnjih nevjerojatnih volontera odvojili su vremena kako bi nam pokazali centar i objasnili kako on funkcionira. Viola, koja inače radi kao trenerica pilatesa, pokazala nam je kako pripremaju paket dobrodošlice za osobe koje su tek pristigle u centar.
U kaotičnoj sobi, ispunjenoj hrpama odjeće, Viola se smiješi na pomisao kako žene dolaze u njihov takozvani "butik" kako bi si odabrale odjeću, moleći da zamijene neki komad za onaj koji je više po njihovom ukusu: "Tada shvaćate da su se počele osjećati sigurno."
Vidimo se uskoro
Naposljetku, završili smo u vanjskom prostoru, ukrašenom grafitima "Izbjeglice dobrodošli" i "Štitite ljude, ne granice" te raznobojnim muralima. Djeca nas ispituju hoćemo li s njima igrati stolni nogomet; jedan mladić govori "I ja sam dobar u nogometu", demonstrirajući istinitost svojih riječi s nekoliko udaraca; dok drugi ispituje jednog od fotografa može li isprobati njegov aparat te, na kraju, snima sve koji su se tamo našli.
Krenuo je razgovor i već se počelo mračiti kada smo naposljetku odlučili krenuti. Razgovorljiva tinejdžerka u rozoj majci i odgovarajućim naušnicama maše nam s ugla ulice i moli da se ubrzo vratimo.
Mi sigurno hoćemo. A vi?