Tech & Rights

EU borba sa zločinima iz mržnje

Ako je sve izraženiji antisemitizam znak da Europa postaje neprijateljska prema svim manjinama, teško je razumjeti zašto se nedavni europski seminar o zločinu iz mržnje fokusirao na samo dvije ranjive skupine

by LibertiesEU

Nasilni, antisemitski pariški napadi u siječnju 2015. šokirali su Europu. Potaknut na akciju tim ubojstvima, prvi zamjenik predsjednika Europske komisije Frans Timmermans prošlog je tjedna okupio predstavnike židovskih i muslimanskih zajednica, aktiviste, stručnjake, javne službenike i političare na seminaru o antisemitizmu i islamofobiji. Timmermans smatra da se "mračnije, ružnije sile u našim društvima uvijek prvo okreću protiv manjina. Uvijek se prvo okrenu protiv Židova." Drugim riječima, kada se govori o detektiranju razina netolerancije u Europi, antisemitizam je za kontinent "kanarinac u rudniku."

Ako je antisemitizam znak da Europa postaje neprijateljski nastrojena prema svim manjinama, teško je dokučiti zašto se Komisija fokusirala na dvije ranjive skupine. EU bi trebalo pohvaliti što pomaže postaviti još jednu ciglu u most međusobnog povjerenja, razumijevanja i poštovanja između dviju zajednica koje širitelji mržnje često dovode do međusobnog suprotstavljanja. Neki bi mogli reći da je to dovoljno dobar razlog za fokusiranje samo na antisemitizam i islamofobiju. No, uža perspektiva seminara problematična je na dva načina.

Zločin iz mržnje je raširen problem

Prvo, ako se Europa pogleda u cjelini, čini se da su različite skupine u različitim državama izložene zločinima iz mržnje u nejednakom intenzitetu. U nekim zemljama ekstremisti mržnju usmjeravaju na židovsku zajednicu, u drugima na muslimane, u trećima na Rome, putnike, osobe afričkog porijekla, LGBTI osobe, osobe s invaliditetom ili pak ljude drugih nacionalnosti.

Ono što postaje očito iz tog šireg kuta gledanja jest to da europski problem uključuje antisemitizam i islamofobiju, ali je i širi od njih. Europski je problem taj da dio društva u svakoj od država osjeća potrebu da napada jednu ili više manjina. Tko će se naći na meti varira s obzirom na sociološke, ekonomske, političke i povijesne faktore.

Timmermans je, u sklopu borbe protiv zločina iz mržnje, obećao imenovati dva koordinatora koji će ga direktno izvještavati: jednog za antisemitizam, drugog za islamofobiju. Time EU riskira poslati poruku da je mržnja prema drugim skupinama manje bitna. Nadalje, ako zločin iz mržnje postaje problem za sve manjine, vjerojatno je da to ima širi, prikriveniji uzrok. Zakonodavci će, ako se fokusiraju samo na dvije skupine, te dublje razloge teže primijetiti, i zatim adresirati.

U potrazi za uzrocima

A to je bio drugi problem u raspravi. Veća govornika fokusirala se na to kako adresirati simptome mržnje umjesto da potraže dublje razloge iza toga a) zašto ljudi razvijaju predrasude i b) kako se ljudi s predrasudama odlučuju na čin nasilja. Iz tog razloga, mnogo se vremena posvetilo raspravi o pitanjima kako kontrolirati govor mržnje, kako osigurati da žrtve prijavljuju zločine iz mržnje policiji te kako poboljšati sigurnost.

Te su mjere potrebne kako bi se žrtve zaštitile i kako bi im se osigurala pravda, zatim za sprečavanje počinitelja i jačanje društvenih vrijednosti tolerancije. No, one čine malo po pitanju iskorjenjivanja mržnje. Nažalost, sudionici su mnogo manje raspravljali o tome kako educirati ljude protiv predrasuda ili kako ih spriječiti da odabiru nasilje.

Sve više istraživanja (oko ekstremno desničarskih i ekstremističkih zločina protiv islama) sugerira kako je vjerojatnije da će dijelovi društva koji su izloženi siromaštvu i socijalnoj isključenosti, biti ranjiviji na radikalizaciju. To ne znači da se može ustvrditi da postoji jednostavna uzročna veza između siromaštva i zločina iz mržnje. Ipak, siromaštvo i socijalna marginalizacija, u kombinaciji s drugim faktorima, čine populacije pogodnijima za "proizvodnju" počinitelja zločina iz mržnje.

No ipak, seminar je dao malo, ako uopće, važnosti činjenici da je trenutno više od četvrtine djece u EU izloženo riziku siromaštva i socijalne isključenosti, kao ni tome da se manjinske skupine u Europi suočavaju s marginalizacijom zbog diskriminacije na područjima obrazovanja, stanovanja i tržišta rada.

Komisija mora krenuti u akciju

Věra Jourová, povjerenica za pravosuđe koja je zatvorila seminar, bila je u pravu kada je istaknula da nacionalne vlade snose primarnu odgovornost za rješavanje tih problema. No, u mnogim državama, populistički političari prikupljanju glasove poticanjem mržnje, a glavne stranke smatraju promoviranje jednakosti za marginalizirane skupine političkim rizikom.

Komisija ima moć to promijeniti primjenom EU zakona o jednakosti protiv država koje segregiraju manjine ili im uskraćuju jednak pristup edukaciji i zapošljavanju. Slično, mogla bi primjenjivati EU zakone o zločinu iz mržnje i govoru mržnje te koristiti svoj politički utjecaj za osuđivanje onih koji je šire. Također, bi mogla omogućiti sredstva nevladinim udrugama kako bi one pomogle žrtvama da se EU zakon primjenjuje na sudovima.

Nažalost, Komisija je tradicionalno oklijevala u zaštiti fundamentalnih prava u EU i tek je nedavno otvorila prva dva slučaja protiv vlada koje diskriminiraju etničke manjine. Ako zakonodavci žele istrijebiti zločine iz mržnje, oni moraju napasti i simptome i uzroke. A kada državne vlasti postanu dio problema, Komisija mora krenuti u akciju te provoditi zakon.

Autori Israel Butler i Dovilé Šakaliené