Džihad vs. McWorld
Američki politolog Benjamin R. Barber u svom bestselleru Jihad vs. McWorld iz 1996. godine tvrdi da se za naše umove i srca bore dvije jednako snažne sile. "McWorld" je Barberova metafora za homogenizirajući, higijenski učinkovit duh globalnog kapitalizma usmjeren prema maksimizaciji profita. "Džihad" je ono što se događa kao odgovor na to: uspon etnocentričkog tribalizma, rast vjerske mržnje i težnja vraćanju "svijetu koji je postojao prije kozmopolitskog kapitalizma, a koji je bio definiran religioznim misterijama, hijerarhijskim zajednicama, tradicijama koje su se temeljile na čarolijama i povijesnoj tromosti". McWorld čini nacionalne granice poroznima izvana. Džihad ih uništava iznutra. Barber je smatrao da će McWorld na kraju nadvladati anti-modernitet koji predstavlja Džihad i postati jedini igrač u igri. No, za njega to nije bio razlog za slavlje. Za njega, država-nacija predstavlja najbolje sredstvo za demokraciju, a pošto i Džihad i McWorld potkopavaju državu-naciju, izgledi za demokraciju su blijedi bez obzira tko dođe na vrh.
Je li povratnički tribalizam stvorio Džihad 2.0?
Naravno da je Barberova teza da državu-naciju, i sama demokraciju, slamaju dijalektički poroci formirani McWorldom i Džihadom provokativna. Čini se 'pomaknutom' čak i u 2019. godini. McWorld je i dalje ovdje, kao i Džihad koji Barber opisuje, no u nekim državama politički su vođe uspjeli podići tribalizam sa subnacionalne na nacionalnu razinu. Nacionalizam se zapravo vratio kao Džihad 2.0. Postoji šansa da Britanci napuste Europsku uniju. Američki predsjednik želi izgraditi zid na južnoj granici svoje zemlje kako bi spriječio dolazak migranata. Mađarski premijer je već uspio u tome. Bismo li trebali biti sretni zbog toga? Bi li Barber trebao biti sretan zbog toga? Naposljetku, država nacija ponovno jača i pošto bi ona trebala biti najbolje sredstvo za demokraciju, možda doista imamo razloga za slavlje.
Progresivni Europljani trebaju brzo reagirati kako bi zaustavili plimni val
Bi li Barber trebao biti sretan (u biti, nije bio previše oduševljen razvojem događaja) je neobično pitanje. No, mi zasigurno ne bismo trebali biti. Ti lideri, lideri koje možemo zvati autoritarnim populistima, mogu govoriti da oni definiraju nacionalni suverenitet podizanjem zidova i da su za njih njihove države na prvom mjestu. Mogli bi reći da oni predstavljaju volju većine (istinske domoljube!) i da su oni jedini istinski demokrati. No, to nije tako. Umjesto toga, oni uzdižu mržnju i strah na novu razinu te koriste naše ranjivosti protiv nas kako bi ojačali svoju vlastitu moć.
Srećom, borba protiv autoritarnog populizma nije izgubljena. No, mi progresivni Europljani, nemamo puno vremena za odgovor. Ako van interesira zašto je to tako i želite znati koje biste politike trebali podržavati kako bi izašli kao pobjednici, OVDJE pročitajte novu knjigu koju je napisao dr. Israel Butler.