Iako se Litva već našla pod kritikama UN CEDAW-a zbog za žene ponižavajućeg govora, ta država i dalje nije uspostavila mjere za borbu protiv seksističkog govora mržnje.
"Kako prepoznati drolju?", pita se anonimni autor članka objavljenog na jednoj od najvećih litavskih internet news stranica. "Djevojke se čine pristojnima samo na prvi pogled. Istina je, međutim, drugačija - među njima postoji mnogo raskalašenih mladih dama. Kako možete izbjeći da ne padnete na jednu od njih?"
Bez suzdržavanja od uvreda, ostatak članka bavi se navodnim nemoralnim ponašanjem djevojaka - kako razgovaraju na društvenim mrežama, kako se ponašanju prilikom izlazaka i kakvu bi vrstu djevojaka muškarci trebali izbjegavati.
Seksistički govor mržnje kao kontrola
Margarita Jankauskaite, stručnjakinja za pitanja spolova, tvrdi kako su ponižavajuće seksualne etikete moćan alat kojim se žene kažnjava za bilo kakav pokušaj protivljenja patrijarhatu ili uspostavljanja njihove vlastite ljudske autonomije.
"Svatko, zapravo, može na ovaj način etiketirati bilo koju ženu, jer se ono ne temelji toliko na postupcima žene koliko na predrasudama i interpretaciji promatrača. Takva vrsta članaka služi za ohrabrivanje i normalizaciju objektivizacije žena".
Jankauskaitė tvrdi da se dihotomija "svetica" i "drolja" (čestita Marija i tjelesna, bludna Eva) u našoj kulturi sustavno iskorištava za jačanje podređenosti žena i kontrole na njima:
"Kada se identitet osobe ukalupi u binarnu strukturu naglašavanjem određenih karakteristika, ne ostaje prostora za izražavanje čovječnosti. Takve rasprave ženama ne daju šansu da budu samostalna ljudska bića - gospodarice svojih vlastitih tijela, želja, postupaka i izbora".
Nedostatak nadzora medija
Odbor Ujedinjenih naroda za eliminaciju diskriminacije je 2014. godine također izrazio svoju zabrinutost zbog za žene ponižavajućih medijskih objava u Litvi. Nažalost, trenutno u Litvi nema institucije vlasti koja bi motrila pojavnost objava koje su po svojoj prirodi ponižavajuće ili diskriminatorne na osnovi rodne pripadnosti.
Ured pravobranitelja za jednakost ne ispituje pritužbe koje se tiču načina ophođenja medija. Uklanjanje neetičnog sadržaja i nametanje sankcija mogu narediti dvije institucije - Ured inspektora za novinarsku etiku i Etičko udruženje za javno informiranje.
Nažalost, ne postoje zakonske odredbe koje bi direktno zabranjivale objavu takvog sadržaja. Etički kodeks za novinare i izdavače također šuti oko ponižavajućeg ponašanja vezanog uz pripadnost određenom spolu.
Zastarjeli Kodeks, prihvaćen još 2005. godine, trebao bi biti ažuriran ove godine, no nejasno je hoće li u novo izdanje biti uključeni i principi nediskriminacije i spolne jednakosti.
Istraga
Human Rights Monitoring Institute kontaktirao je sve tri institucije, tražeći od njih da obvežu one koji šire sporni sadržaj na uklanjanje istog.
Predloženo je i da se u novi etički kodeks uključe principi spolne nediskriminacije, zatim uspostava baze podataka u koju bi se pohranjivali rezultati praćenja spornih objava te edukacija novinara i javnosti o neetičnosti takvog sadržaja, ali i njegovoj štetnosti za žene i njihovu ulogu u društvu.