'Slabi dokazi' o povezanosti izbjeglica i terorizma, tvrdi novo izvješće UN-a

U izvješću se navodi da podaci Interpola ne potvrđuju tvrdnju da teroristi iskorištavaju povećanje priljeva migranata kako bi neprimijećeno ušli u Europu.
Ben Emmerson, posebni izvjestitelj UN-a za promicanje i zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u vrijeme borbe s terorizmom, nedavno je u Vijeću za ljudska prava UN-a prezentirao izvješće “Utjecaj protuterorističkih mjera na ljudska prava migranata i izbjeglica”.

Izvješće se bavi aktualnim kontekstom u kojem su, s jedne strane, oružani sukobi u Siriji doveli do "dosad neviđenog kretanja civilnog stanovništva" dok su, s druge strane, "vlade, međunarodne organizacije i civilna društva sve zabrinutije zbog nasilnog ekstremizma".

Neutemeljeni strahovi

Izvješće tvrdi da "odnos između ilegalne migracije i terorizma uzrokuje niz akutnih dilema u smislu zakona i politike" te pojačava percepciju da je "kretanje ljudi prijetnja nacionalnoj sigurnosti" te strahove da će teroristi iskoristiti povećanje priljeva migranata kako bi bili neprimijećeni i da bi se sami izbjeglički kampovi mogli pretvoriti u mjesta radikalizacije ili regrutacije za terorističke skupine.

Posebni izvjestitelj, međutim, odbacuje te tvrdnje i pokazuje, koristeći podatke UNHRC-a i EU agencije Europol, da su takvi strahovi neutemeljeni.

Izvješće navodi da ne samo da većina izbjeglica i migranata ne predstavlja prijetnju, nego da su oni obično najveće žrtve terorizma jer potječu i bježe iz regija u kojima su teroristi najaktivniji.

"Postoje, međutim, slabi dokazi da teroristi iskorištavaju priljev izbjeglica kako bi izvodili terorističke napade" ili da su oni osjetljiviji na radikalizaciju, stoji u izvješću.

U tom smislu, on ukazuje na činjenicu da je u 2014. godini 70 posto izbjeglica kojima je UNHCR pomagao dolazilo iz 20 zemalja u kojima je zabilježena najveća stopa smrti uzrokovanih terorizmom. Ti ljudi "imaju pravo da ih se zaštiti od razornih posljedica terorističke aktivnosti umjesto da ih se stigmatizira kao potencijalne teroriste".

Posebni izvjestitelj tvrdi da ne samo da većina izbjeglica i migranata ne predstavlja prijetnju, već da su oni obično najveće žrtve terorizma jer potječu iz regija u kojima su teroristi najaktivniji. (Fotografija: Europska komisija)

Priznajući da kontrola granica može biti legitiman dio odgovora države na terorističke prijetnje, izvjestitelj je rekao da se "učinkovit odgovor na sigurnosne prijetnje ne smije bazirati na mjerama koje ograničavaju kretanje izbjeglica i migranata i krše njihova prava". Štoviše, takav pristup, tvrdi, "doprinosi kaotičnom i tajnom kretanju ljudi, među ostalim uz pomoć krijumčara, što bi naposljetku moglo pomoći onima koji imaju namjeru počiniti terorističke napade".

Glavni izazovi

Izvjestitelj se detaljno bavi onime što po njegovu mišljenju predstavlja glavne izazove učinkovitoj zaštiti prava izbjeglica i migranata u tom kontekstu. Prvo, referira se na strože granične kontrole, naglašavajući da države, osim što imaju suvereno pravo postavljati uvjete ulaska i boravka na svojim teritorijima, imaju i obvezu poštivati i štititi ljudska prava svih pojedinaca pod njihovom jurisdikcijom.

U tom smislu, govori o pitanju proliferacije sustava nadzora granica, poput "predloženih digitalnih ulazak-izlazak sustava Europske unije", podsjećajući da za uspostavu takvog sustava treba postojati realno opravdanje te da "prikupljanje podataka na granicama, pogotovo biometrijskih podataka, treba biti točno i aktualno, proporcionalno legitimnom cilju, te da se podaci trebaju prikupljati na zakonit način, pohranjivati na ograničeno vrijeme i uništiti na siguran način".

Izvjestitelj upozorava države koje uvode strože kontrole granica, primjerice Mađarska, i dalje imaju obavezu štititi ljudska prava svih pojedinaca koji se nalaze pod njihovom jurisdikcijom.

Naglašava i da sustavi razmjene informacija, poput Europskog sustava graničnog nadzora, "uzrokuju dodatne rizike" jer bi se informacije mogle dijeliti s "trećim zemljama u kojima bi se mogla kršiti ljudska prava migranata i izbjeglica" i da su oni doveli do nezakonitog prikupljanja podataka, "poput nasilnog uzimanja otisaka prstiju migranata".

Navedene mjere tjeraju migrante i izbjeglice da "u nedostatku regularnih mogućnosti migracije, odabiru opasne rute između država".

Među izazovima za ljudska prava, izvješće spominje i garancije protiv nelegitimnog korištenja izbjegličkog statusa koje su države morale uspostaviti nakon 11. rujna na zahtjev rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a. Emmerson tvrdi da bi se države, primjenjujući najveći mogući oprez, trebale ograničiti na poštivanje Konvencije UN-a o statusu izbjeglica jer ona sadrži odredbe koje predviđaju "ukidanje izbjegličkog statusa za one koji su počinili gnusna djela ili ozbiljne zločine [primjerice teroristi]".

Štoviše, jednom kad se nekome odobri status izbjeglice on se ne može ukinuti zbog "općenitih sumnji koje se temelje na religijskoj, etničkoj, političkoj pripadnosti ili porijeklu", već samo nakon individualne procjene.

Zabrana protjerivanja ili vraćanja

Što se tiče principa međunarodnog prava zabrane protjerivanja ili vraćanja (non-refoulement), koji državama zabranjuje da protjeruju ljude sa svog teritorija kada postoji sumnja da bi oni mogli biti izloženi torturi ili ubojstvu, Emmerson tvrdi da u tom kontekstu trenutno ima ozbiljnih povreda.

Naglašava i da se borba protiv terorizma ne može koristiti kao opravdanje za takve povrede te tvrdi da države koriste neke od tih mehanizama kako bi zaobišle taj princip, primjerice bilateralne ili multilateralne sporazume o readmisiji, što iznimno zabrinjava u kontekstu ljudskih prava: kako bi se procijenio rizik protjerivanja, svaki pojedinačni slučaj mora se analizirati, sukladno propisanom postupku.

Melilla u Španjolskoj, gdje se krši princip zabrane protjerivanja i vraćanja. (Fotografija: fronterasur)

Emmerson tvrdi da princip zabrane protjerivanja i vraćanja vrijedi i u kontekstu ekstrateritorijalnosti (primjerice, kada države šalju brodove u misije presretanja na moru) i da se on mora primjenjivati na osobe koje specifično bježe od terorizma i drugih kršenja ljudskih prava koje provode nedržavni elementi, kao što je i slučaj s mnogim izbjeglicama koji bježe od ozbiljnih sukoba.

Konačno, izvješće pokriva i pitanje zatvaranja migranata. "Iako se ne spori da države imaju pravo pritvarati strance uoči deportacije", tvrdi izvjestitelj, "pritvaranje uvijek mora biti posljednja opcija i ono mora biti sukladno načelu legalnosti", jer se ono smatra nelegitimnim "kada država nema nikakvu namjeru deportirati ili izručiti pojedinca". U svakom slučaju, pritvor se ne može koristiti kao "sredstvo ophođenja sa stranim državljanima koje se smatra sigurnosnom prijetnjom".