Kako bi vidjeli kako funkcionira humani zatvor, predstavnici Udruge za obranu ljudskih prava u Rumunjskoj - Helsinški odbor razgledali su zatvor Halden u Norveškoj gdje zatvorenici uživaju sve slobode svakodnevnog života, osim same slobode.
Posjet zatvoru Halden započeli smo doručkom u "zatvorskom stilu" u konferencijskoj dvorani, u društvu direktora zatvora i najstarijeg čuvara na dužnosti. Poslužili su nam omlet s povrćem i šunkom, salatu, sok od naranče i kavu.
Zatvorenici su dobili isti obrok. Ne kao u Rumunjskoj, gdje se nešto zagrabi iz kotla. Zatvorenici u Haldenu dobivaju unaprijed pripremljene obroke, koje moraju samo podgrijati u kuhinjama kojih ima na svakom zatvorskom odjelu. Na svakih 10 do 12 ćelija dolazi i dnevni boravak, koji izgleda poput normalnog životnog prostora u normalnoj kući. Ako im se ne svidi hrana koju dobivaju, mogu kupiti druge proizvode u zatvorskom dućanu koji izgleda poput normalnog supermarketa i ima veliki izbor.
Drugačiji mentalni sklop
Halden nije tipičan zatvor. Čak ni za Norvešku. Svatko nam govori da to nije običan zatvor. Istu kvalitetu vidjeli smo u ustanovama u ženskoj kaznionici Bredtveit, koju smo posjetili dan ranije. Međutim, Halden je građen s drugačijim mentalnim sklopom.
Danski arhitekti pokazali su umijeće na površini od 30 hektara u malom, sa stilom uređenom gradu smještenom između fjordova odakle ljudi odlaze u Švedsku u šoping jer je tamo jeftinije. Izgradili su zdanje koje, da nema zida koji ga okružuje, uopće ne izgleda kao zatvor. Moglo bi se raditi o bolnici, školi ili bilo kojoj drugoj javnoj ustanovi izgrađenoj od drva, stakla, čelika i kamena. Na prozorima nema rešetaka, nema promatračnica i žičanih ili električnih ograda. Nema nadzornih kamera; ni u hodnicima, ni u sobama, ni u učionicama i radionicama. Čuvari ne nose oružje.
Kao što je rekao bivši direktor zatvora - ne mogu biti slobodniji od toga, osim da im daju ključevi samih ćelija.
Koriste inovativni sigurnosni koncept poznat kao "dinamična sigurnost": čuvari su izmiješani sa zatvorenicima i, pošto su stalno tamo, uspijevaju spriječiti potencijalne konflikte tako da o problemima raspravljaju sa zatvorenicima na licu mjesta. U Haldenu se nalazi 258 zatvorenika, što ga čini drugim najvećim zatvorom u Norveškoj. U njemu radi 290 zaposlenika.
Suzdržano kažnjavanje
Koncept koji se primjenjuje u Haldenu isti je kao i ostatku Norveške: zatvorski život ne smije biti drugačiji od života izvan zatvora; jedina je razlika što nema slobode kretanja. Kazna ne smije prelaziti granicu onoga što je potrebno kako bi se zatvoreniku pružila pomoć; a zatvorenici se od prvog dana boravka u zatvoru pripremaju za izlazak na slobodu.
U Rumunjskoj, prvo što zatvorenici moraju učiniti kada uđu u zatvorski sustav je ići na tečaj "Priprema za život u zatvoru". U biti, postoje i druge stvari, no one slijede tek nakon toga.
Are Høidal, direktor Haldena tvrdi da im je cilj "da zatvorenici rade, plaćaju poreze, imaju obitelj i motivaciju". Zato se zatvorenicima, putem savjetovanja, od prvog dana boravka u toj ustanovi pomaže da pronađu motivaciju. Ne nalaze je svi. Halden je zatvor maksimalnog stupnja sigurnosti, gdje ima i ubojica, seksualnih prijestupnika, mentalno bolesnih osoba, ovisnika i sitnih kriminalaca.
U vijestima, po visokoj cijeni
Høidal se ponosi time što je Halden najbolji zatvor na svijetu u kojem bi kaznu želio služiti svaki osuđenik. Ponosi se i činjenicom da samo 20 posto njihovih zatvorenika ponavlja kazneno djelo - što je daleko niže od norveškog prosjeka u proteklim desetljećima, a kamoli od aktualne stope u Rumunjskoj i drugim državama.
Međutim, postotak ponavljanja djela je sporan koncept jer bi se on, kako bi bio točan, trebao mjeriti nakon što je prošlo pet godina od izlaska iz zatvora. U obzir bi se trebala uzeti i činjenica da su neki od kriminalaca strani državljani; strani državljani zapravo čine trećinu svih zatvorenika u Norveškoj i njih se ne uračunava u taj postotak jer se većinu deportira u njihovu zemlju porijekla nakon što izađu na slobodu.
Spomenutih 20 posto izračunava se za period od dvije godine nakon izlaska na slobodu i u obzir uzima samo državljane nordijskih zemalja, priznaje Are Høidal.
Halden je već sada slavan po tome što se tamo događa. O njemu su dokumentarce snimili Michael Madsen i Michael Moore; o njemu su izvještavali međunarodni mediji; čuvari su prilikom otvorenja snimili video u kojem pjevaju "We are the world"; dok na tjednoj bazi primaju izaslanstva koja tamo dolaze kako bi naučila tajnu.
Tajna je, naravno, u odnosu prema zatvorenicima; ali i u novcu. Zatvor je otvoren 2010. godine i stajao je 250 milijuna dolara. Troškovi izgradnje danas bi bili dvostruko veći, priznaje Are Høidal. Ne mogu si sve države priuštiti da zatvorenicima pruže takve uvjete. U isto vrijeme, nisu ni sva društva voljna tako humano postupati prema zatvorenicima.
Jedan pištolj po zatvoru
No, 1980-ih je i u Norveškoj bilo drugačije. Are Høidal počeo je raditi u zatvorskom sustavu 1983. godine, i sjeća se da su tada mnogi zatvorenici imali psihijatrijske probleme. U zatvore su penetrirali narko karteli, zatvorenici su prosvjedovali i bježali, ubijena su tri čuvara i postotak ponavljanja kaznenih djela iznosio je 70 posto - kao danas u Rumunjskoj.
Međutim, čuvari ni tada, kao ni danas, nisu nosili oružje. U slučaju potrebe, zvali su policiju. Direktor tvrdi da je 60-ih bio samo jedan pištolj po zatvoru i da ga se držalo na sigurnom mjestu.
"Kada sam došao u sustav, rečeno mi je da ne trebamo razgovarati sa zatvorenicima o njihovim problemima; naša dužnost je bila samo da ih čuvamo. Interakcija čuvara i zatvorenika bila je minimalna. Naši čuvari sada rade, jedu sa zatvorenicima, vježbaju i šetaju s njima. To je koncept dinamične sigurnosti. Čuvar je postao više od čuvara, on je socijalni radnik", tvrdi Are Høidal.
Naravno, nekima se to nije svidjelo; i među zatvorenicima i među čuvarima. Čak i danas kruže šale o velikoj bliskosti između te dvije kategorije. U blagovaonici stoji ogroman mural na kojem je čuvar oslikan u obliku velikog komarca. Govori se da bi svi oni kojima je nepodnošljivo živjeti uz čuvara trebali iskusiti život u šatoru punom komaraca.
'Potrebno je selo'
No, uspjeh ovog koncepta ne leži samo u radu pravosudnog sustava; treba biti uključena cijela zajednica. Rezoluciju (Bijeli dokument) usvojenu 2008. godine, prema kojoj se pravosudni sustav treba fokusirati na normalnost i rehabilitaciju zatvorenika, podržalo je i potpisalo pet ministara: pravosuđa, školstva, kulture, zdravstva i lokalne uprave.
Kao što je cijelo selo potrebno da bi se odgojilo dijete, tako je potrebna cijela zajednica kako bi se bivšem zatvoreniku pomoglo da bude dobar građanin. U norveškom sustavu, primjerice, zaposlenici kao što su liječnici, svećenici i učitelji ne rade isključivo u zatvoru; oni rade i u zajednici kako bi se ona postepeno naviknula na prijestupnike i kako bi se oni naviknuli na nju.
Sličan dokument o zatvorskom sustavu ima i Rumunjska; čak je postao zakon hitnom uredbom u srpnju 2015. godine. Zove se "Nacionalna strategija socijalne reintegracije zatvorenika, implementirana na nacionalnoj razini". Svodi se na to da bi trebala postojati suradnja i bi se u reintegraciju zatvorenika trebalo uključiti cijelo društvo - samo što ta strategija ne funkcionira. Nitko ne zna zašto, barem ne službeno.
Aktivni zatvorenici
U Haldenu, kao i u svakom drugom zatvoru u Norveškoj, zatvorenici ne mogu samo boraviti u sobama i sjediti pred televizorom, iako u svojim ćelijama od 12 metara četvornih imaju sve što je im potrebno. Moraju birati između posla ili škole. Mogu pohađati različite tečajeve, od onih kreativnih do kemije, fizike ili filozofije; mogu se specijalizirati i u jednom od sedam strukovnih tečajeva (među ostalim stolarstvo, automehanika i obradu metala) te dobiti diplomu i naučiti svirati instrument u jednom od tamošnja tri studija za snimanje.
Kada smo ušli u studio, dva zatvorenika odjevena poput starih rokera radila su na jednoj od pjesama za svoj prvi album. Njihov bend zove se Criminal Records i smijali su se kada smo im rekli da ne izgledaju kao zatvorenici. "Pa, pretvarajmo se da nismo", odgovorio je jedan od njih, dodajući kako mora ostati u zatvoru "još tri albuma".
'Ipak zatvor'
No, kao što direktor ističe s vremena na vrijeme, Halden je ipak zatvor. Tamo ima zatvorenika koji postaju ljuti i ponekad ih treba izolirati. No, čak su i prostori gdje zatvorenici šetaju različiti. Zidovima su ukrašeni crtežima, a prozori gledaju na veliki vrt koji okružuje zatvorske zgrade. Crtež zatvorenika koji baca kuglu na lancu kojim su okovane noge svojevrsni je simbol zatvora. Nalazi se na mnogim promotivnim materijalima koji izrađuju zatvorenici u grafičkom studiju i prodaju u trgovini Crvenog križa u gradu.
U hodniku zatvora, na obavijesnoj ploči Ureda za reintegraciju, stoji poster A3 veličine koji promovira kaznionicu koju Norvežani iznajmljuju u Nizozemskoj. "Godišnji u Nizozemskoj", šali se direktor, objašnjavajući da zatvorenici koji zadovoljavaju uvjete za premještaj moraju znati barem malo engleskog. To predstavlja problem za mnoge strane zatvorenike.
Are Høidal je završio prezentaciju o svom "kraljevstvu" bez da je rekao išta sporno o zatvoru Halden. Tijekom šetnje, razgovarali smo s nekoliko zatvorenika, čak i jednim Rumunjom. Svi su hvalili zatvor, osim Albanca koji se žalio, šapćući da je to sve fasada odjela za odnose s javnošću koji je proslavio Halden. On govori da je život u zatvoru i dalje težak.
I direktor je priznao da je Halden zatvor, no i dodao da je to najbolje što društvo trenutno može pružiti prijestupnicima i da će to biti i u narednih sto godina ako čovječanstvo ne pronađe novi način da oprosti onima koji rade pogreške.