Tech & Rights

Europa u alternativnoj stvarnosti

Je li se dogodilo nešto što nas je skrenulo s "pravog" tijeka povijesti? Postoji li negdje, nekako, neka druga Europa koja ide prema jačem zajedništvu s manje štednje i više solidarnosti?

by Peter Sarosi
HBO je nedavno prikazao ekranizaciju romana Philipa K. Dicka 'The Man in the High Castle' (Čovjek u visokom dvorcu), koja se bavi temom alternativne povijesti, u kojoj su nacisti pobijedili u Drugom svjetskom ratu te okupirali Europu i dio Sjedinjenih Država. Protagonisti romana imaju osjećaj da nešto ne valja s povijesti.

Na kraju su doznali kako se točka razdora između paralelne stvarnosti i pravog tijeka povijesti dogodila 1933., kada je predsjednik Roosevelt bio ubijen, što je vodilo nastavku Velike depresije i američkom izolacionizmu. Pregledavajući dokumentarističke snimke misterioznog čovjeka iz visokog dvorca postaju svjesni postojanja druge stvarnosti u kojoj su nacisti izgubili rat i u kojoj ljudi žive u demokraciji i slobodi.

Dok čitam vijesti, prati me taj isti osjećaj. Je li nešto krivo sa stvarnošću? Je li se dogodilo nešto što nas je skrenulo s "pravog" tijeka povijesti? Postoji li negdje, nekako, druga Europa koja je na putu prema većem zajedništvu s manje štednje i više socijalne i ekonomske kohezije, neka otvorenija i solidarnija Europa?

Ako postoji, njeni su lideri na financijsku krizu odgovorili na drugačiji način nego u našoj stvarnosti. Krizu su zadržali pod kontrolom bez da su se poveli za doktrinom štednje. 'Ukrotili' su tjeskobu koja je zahvatila ljude i uspjeli izbjeći crescendo populističke euroskeptične desnice.

Ostati ili otići? U jačoj, bolje vođenoj Europi o 'Brexitu' se ni bi ni razmišljalo. (REUTERS/Dylan Martinez)

U toj drugoj Europi, Velika Britanija ne razmišlja o 'Brexitu' i ne suočava se s novim periodom izolacionizma. Južna Europa nije paralizirana okovima štednje koju su joj nametnule bogatije, zapadne države, već ju se podržava odvažnom intervencijom u stilu Marshallovog plana.

Političari poput Viktora Orbana, Roberta Fica i Jaroslava Kaczynskog, sa svojim sve izraženijim autoritativnim i ksenofobnim planovima, ne dominiraju istokom Europske unije. Schengenska zona nije pred kolapsom; jaz između središta i periferije je premostiv.

Druga Europa više investira u socijalnu i društvenu inovaciju nego u represivne policijske mjere. Za tu drugu Europu neprijatelj broj jedan je nejednakost, a ne migranti.

A što s migrantskom krizom? Pa, snažnija i ujedinjena Europa je, uz pomoć odlučnijih Sjedinjenih Američkih Država, mogla spriječiti eskalaciju krize u Siriji i blokirati ruski ekspanzionizam. Njen odgovor na izbjeglički val, s kojim bi se ionako suočila, bio bi drugačiji: davalo bi se više podrške UN-ovim agencijama kako bi one održavale humane uvjete u izbjegličkim kampovima van Europe, a države članice bi postigle konsenzus oko podjele tereta pridošlih izbjeglica. Taj se dogovor ne bi temeljio na širenju straha već na općenitoj podršci integraciji.


U alternativnoj Europi najveća bi prijetnja bila nejednakost, a ne migranti. (REUTERS/Michalis Karagiannis)

Budućnost kakvu želimo

Malo je vjerojatno da se tijek povijesti može promijeniti jednim jedinim događajem, kao što je ubojstvo predsjednika. Povijest nije deterministički lanac događaja; budućnost ovisi o tome kako ljudi vide budućnost. Problem je u tome što je previše ljudi izgubilo viziju Europe koja donosi više slobode i dobrobiti u naše živote - prigrlili su drugu viziju, onu jače nacionalne države koja nas štiti od prijetnji izvanjskog svijeta.

A ta je vizija eksternalizirala EU kao dio tog neprijateljskog, vanjskog svijeta, kao slab i korumpiran sustav kojim vlada hrpa birokrata bez demokratskog legitimiteta.

Postoji li doista druga Europa u alternativnoj stvarnosti? Nije važno. Bitno je možemo li mi, Europljani, vjerovati da bi ona mogla postojati. Ako je odgovor da, onda ta vizija ima budućnost.