HBO je nedavno prikazao ekranizaciju romana Philipa K. Dicka 'The Man in the High Castle' (Čovjek u visokom dvorcu), koja se bavi temom alternativne povijesti, u kojoj su nacisti pobijedili u Drugom svjetskom ratu te okupirali Europu i dio Sjedinjenih Država. Protagonisti romana imaju osjećaj da nešto ne valja s povijesti.
Na kraju su doznali kako se točka razdora između paralelne stvarnosti i pravog tijeka povijesti dogodila 1933., kada je predsjednik Roosevelt bio ubijen, što je vodilo nastavku Velike depresije i američkom izolacionizmu. Pregledavajući dokumentarističke snimke misterioznog čovjeka iz visokog dvorca postaju svjesni postojanja druge stvarnosti u kojoj su nacisti izgubili rat i u kojoj ljudi žive u demokraciji i slobodi.
Dok čitam vijesti, prati me taj isti osjećaj. Je li nešto krivo sa stvarnošću? Je li se dogodilo nešto što nas je skrenulo s "pravog" tijeka povijesti? Postoji li negdje, nekako, druga Europa koja je na putu prema većem zajedništvu s manje štednje i više socijalne i ekonomske kohezije, neka otvorenija i solidarnija Europa?
Ako postoji, njeni su lideri na financijsku krizu odgovorili na drugačiji način nego u našoj stvarnosti. Krizu su zadržali pod kontrolom bez da su se poveli za doktrinom štednje. 'Ukrotili' su tjeskobu koja je zahvatila ljude i uspjeli izbjeći crescendo populističke euroskeptične desnice.
U toj drugoj Europi, Velika Britanija ne razmišlja o 'Brexitu' i ne suočava se s novim periodom izolacionizma. Južna Europa nije paralizirana okovima štednje koju su joj nametnule bogatije, zapadne države, već ju se podržava odvažnom intervencijom u stilu Marshallovog plana.
Političari poput Viktora Orbana, Roberta Fica i Jaroslava Kaczynskog, sa svojim sve izraženijim autoritativnim i ksenofobnim planovima, ne dominiraju istokom Europske unije. Schengenska zona nije pred kolapsom; jaz između središta i periferije je premostiv.
Druga Europa više investira u socijalnu i društvenu inovaciju nego u represivne policijske mjere. Za tu drugu Europu neprijatelj broj jedan je nejednakost, a ne migranti.
A što s migrantskom krizom? Pa, snažnija i ujedinjena Europa je, uz pomoć odlučnijih Sjedinjenih Američkih Država, mogla spriječiti eskalaciju krize u Siriji i blokirati ruski ekspanzionizam. Njen odgovor na izbjeglički val, s kojim bi se ionako suočila, bio bi drugačiji: davalo bi se više podrške UN-ovim agencijama kako bi one održavale humane uvjete u izbjegličkim kampovima van Europe, a države članice bi postigle konsenzus oko podjele tereta pridošlih izbjeglica. Taj se dogovor ne bi temeljio na širenju straha već na općenitoj podršci integraciji.
Budućnost kakvu želimo
Malo je vjerojatno da se tijek povijesti može promijeniti jednim jedinim događajem, kao što je ubojstvo predsjednika. Povijest nije deterministički lanac događaja; budućnost ovisi o tome kako ljudi vide budućnost. Problem je u tome što je previše ljudi izgubilo viziju Europe koja donosi više slobode i dobrobiti u naše živote - prigrlili su drugu viziju, onu jače nacionalne države koja nas štiti od prijetnji izvanjskog svijeta.
A ta je vizija eksternalizirala EU kao dio tog neprijateljskog, vanjskog svijeta, kao slab i korumpiran sustav kojim vlada hrpa birokrata bez demokratskog legitimiteta.
Postoji li doista druga Europa u alternativnoj stvarnosti? Nije važno. Bitno je možemo li mi, Europljani, vjerovati da bi ona mogla postojati. Ako je odgovor da, onda ta vizija ima budućnost.