Tech & Rights

Koronavirus u Španjolskoj: policija ide predaleko, a sudska zaštita slabi

Španjolska vlada proglasila je izvanredno stanje, koje po prirodi dolazi s određenim restrikcijama naših uobičajenih sloboda. Ne smijemo dopustiti da nam ono oduzme temeljna prava, uključujući pravo na obranu i pravo na pošteno suđenje.

by Daniel Amelang

Vijeće ministara je 14. ožujka - što se već čini davno - usvojilo Kraljevski dekret 463/2020 kojim je proglasilo izvanredno stanje. U toj izvanrednoj situaciji izvršna vlast može, do neke mjere, ograničiti naša temeljna prava, ali ih nikada ne može suspendirati. To je drugi puta da je u Španjolskoj proglašeno izvanredno stanje. Prvi puta je proglašeno tijekom štrajka kontrolora leta 2010. godine, kada je vojska preuzela kontrolu nad njihovim radom.

Dekret regulira seriju logističkih pitanja, kao što su zatvaranje trgovina, zabrana izlaska na ulicu bez opravdanog razloga i, među ostalim, mobilizaciju vojske. Međutim, najvažniji dio za odvjetnike koji stalno ulaze i izlaze iz suda je, bez sumnje, Druga dodatna odredba, kojom se utvrđuje sljedeće: "Suspendiraju se uvjeti te suspendiraju i prekidaju vremenski rokovi predviđeni proceduralnim zakonima za sve pravosudne odredbe". Drugim riječima, sva pravosudna aktivnost potpuno je paralizirana.

Sljedeći paragraf spominje niz iznimki na koje se ova obustava kaznenog prava ne odnosi: "suspenzija i prekid neće se primjenjivati na habeas corpus postupke, postupke vezane uz obnašanje dužnosti ili postupke koji se tiču zatvorenika, zaštitne mjere zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja, hitne postupke zatvorskog nadzora i sve mjere opreza vezane uz nasilje nad ženama ili maloljetnicima".

Drugim riječima, Dekret jasno navodi da se usluge dužnosti moraju provoditi. Međutim, iako je kriminal pao za 50 posto, policija nastavlja privoditi ljude i povećava se broj uhićenja radi nepoštivanja izvanrednog stanja. U državi koja poštuje vladavinu prava, ne može se tolerirati da takvo uskraćivanje slobode nije podložno pravosudnoj kontroli. Posljedično, svi pritvorenici imaju pravo žaliti se pred sudskim autoritetom oko legalnosti pritvora te se izjasniti pred sucem i braniti svoja prava.

Dekret također navodi da "u fazi istrage, sudac ili sud mogu odrediti provođenje postupaka koji se, zbog hitne naravi, ne mogu odgoditi". Stoga, i obnašanje dužnosti i sloboda koja je dana sucu kako bi provodio hitne istražne postupke, čuvaju pravo na obranu.

Međutim, teorija i praska nisu uvijek u skladu i ponekad nailazimo na prepreke koje onemogućavaju adekvatnu obranu. Postoje četiri glavna razloga za to: (1) nedostatak resursa, (2) neprocesuiranje hitnih postupaka (3) pravna nesigurnost i (4) kultura kažnjavanja koja se pojavljuje.

1. Nedostatak resursa

Nedostatak resursa već je godinama jedan od najvećih problema pravosuđa. Nedostaje osoblja, novih ustanova, moderne kompjutorske opreme, specifične obuke sudaca i tužitelja. Dugačak je i popis ostalih nedostataka. A sada, u jeku pandemije, nema ni osnovne individualne i kolektivne zaštite.

Odvjetnike se traži da pomažu pritvorenicima u policijskim postajama i na sudovima koji su - po svojoj prirodi - zatvoreni prostori, bez da imaju rukavice ili maske. Ako želimo sačuvati naše zdravlje, moramo izbjegavati približiti se našim branjenicima - da ne spominjem fizički kontakt - i provesti s njima što je manje vremena moguće (što otežava stvaranje atmosfere povjerenja u odnos s klijentom pa se oni ne osjećaju dovoljno ugodno da bi detaljno ispričali svoju verziju događaja).

To stvara osjećaj nelagode i nepovjerenja među pritvorenicima koji su ne samo lišeni svoje slobode, nego shvaćaju da bi mogla patiti i njihova obrana.

Sa svoje strane, neki suci i tužitelji (koji često i sami drže distancu u odnosnu na pritvorenika kada oni svjedoče pred njima), težit će što bržem otpremanju pritvorenika, što može rezultirati manjom spremnošću da saslušaju punu verziju obrane.

Zbog tih su razloga prije nekoliko dana, tri od četiri glavna sudačka udruženja poslala Stalnoj komisiji općeg pravosudnog vijeća hitno pismo u kojem upozoravaju da neće obnašati dužnosti koje izvanredno stanje nije suspendiralo ako ih se ne opskrbi pravim sredstvima za zaštitu zdravlja.

2. Neprocesuiranje hitnih predmeta

Kao što sam već istaknuo, dekret dopušta sucima da pristanu na hitnu proceduru koja se ne može odgoditi. Na papiru, to je neosporivo. No, u praksi to nije lako postići, ako se ima na umu da sudovi održavaju samo minimalne usluge i da definicija "hitnosti" može varirati od suca do suca.

Dozvolite da navedem stvarni primjer koji mi se nedavno dogodio. Policija je uhitila moju klijenticu. Optužili su je za napad na policiju, što ona čvrsto negira. Dovedena je pred suca i zatim puštena. Istražili smo lokaciju njezina uhićenja i otkrili da postoje kamere za video nadzor. Drugim riječima, policijska intervencija je možda snimljena i mogli bi postojati dokazi njezine nevinosti. Prije dva tjedna, tražio sam od istražnog suda da zatraži snimke od gradskog vijeća, no moje pismo nije obrađeno. Radi se, neupitno, o hitnoj stvari zato što, sukladno zakonu, snimke moraju biti obrisane najkasnije mjesec dana nakon što su snimljene, osim ako ih sudac prethodno ne zatraži. Zbog toga sam prije nekoliko dana zatražio od suca na dužnosti da ih zatraži, no on je odbio zahtjev uz tvrdnju da nije nadležan. To znači da ću morati ponoviti zahtjev ad nauseam ili riskiram gubitak dokaza koji je vitalan za interese moje klijentice.

Paraliza sudova ima neporecive posljedice na pravo obrane. Dokazi mogu nestati ili izgubiti kvalitetu. I ne referiram se samo na snimke. Kako vrijeme prolazi, svjedoci mogu postepeno zaboraviti detalje koje su zamijetili u vrijeme događaja, do mjere gubitka kredibiliteta ili učinkovitosti.

Zasigurno, akumulacija slučajeva s kojom ćemo se suočiti kada se jednom vratimo u normalu uzrokovat će veću odgodu od one od koje, nažalost, već patimo u našem pravosudnom sustavu, s posljedičnom degradacijom vrijednosti dokaznog tijela.

3. Pravna nesigurnost

Iako se uzrok na koji sam se referirao u prijašnjem poglavlju ne može pripisati dekretu o izvanrednom stanju, treći razlog može: moj ured je zaprimio višestruke slučajeve građana koje je policija željela sankcionirati na subjektivnim ili proizvoljnim temeljima, to jest onima koja nisu propisani zakonom, i to zbog velike zbunjenosti među građanima i tijelima provedbe zakona oko toga što je zakonski provedivo, a što nije.

Primjerice, primili smo pozive građana koji je policija zaustavila na putu do posla i tražila ih da im pokažu potvrdu iz tvrtke koji potvrđuje njihovu funkciju i radno vrijeme, ali nisu je imali. Kada su to objasnili policiji, policajci su ih sankcionirali. Definitivno je poželjno nositi potvrdu, jer nam to svima može olakšati život, ali ne postoji obveza da se to radi.

Kraljevski dekret od 14. ožujka uspostavio je opću zabranu izlaska na ulice, osim u određenim, iznimnim slučajevima (kao što su odlazak na posao, u kupovinu hrane ili farmaceutskih proizvoda, među ostalim), ali ne nameće obvezu nošenja potvrde iz tvrtke, dakle potvrdu se ne može tražiti tijekom policijske kontrole.

Isto tako, navedeno je da se "tijekom kretanja u javnim prostorima moraju poštivati preporuke i obveze zdravstvenih vlasti", ali one nisu odredile koje su to niti smo mi obvezni znati. Doći će do još veće pravne nesigurnosti, i to zbog nedostatka konkretnih protokola u izvanrednom stanju, širenju glasina, lažnih vijesti i prevara na internetu te općem stanju nervoze. Nervoze koja me, usput, vodi do četvrte i finalne točke.

4. Kultura kažnjavanja

Naposljetku, želio bih spomenuti opasnu kulturu osvete i kažnjavanja koja cvijeta u našem društvu. Prije nekoliko dana društvenim je mrežama cirkulirao video mladića kojeg je policija uhitila u Valladolidu. Očito je bio na ulici bez opravdanja, što pokazuje nedostatak solidarnosti s njegove strane. Međutim, to nije najproblematičniji aspekt snimke: nakon što su uhitili mladića, koji je imao posve miran stav, policajac ga je nekoliko puta ošamario i nazvao ga "šupkom".

Daleko od osporavanja takvog ponašanja policijskog službenika, koje se ne može tolerirati, društvene mreže su se užarile od poruka podrške policajcu. "Dobar posao", "to su pljuske koje su mu trebali dati njegovi roditelji", "to je način na koji educiraš ološ", "da sam ja bio tamo, dao bih mu još dvije" i "neki ljudi ne razumiju drugi jezik" samo su mali uzorak tvitova koji su uslijedili nakon videa. Nitko ne niječe zlostavljanje od strane policije, umjesto toga ono se slavi jer je usmjereno prema "kučkinom sinu", "neodgovornoj osobi" koja "nas sve izlaže opasnosti" i "ne poštuje nas"(sic).

Generira se mnogo mržnje. U jeku pandemije, društvu ne shvaća prekršitelja kao sugrađanina koji je napravio grešku koju treba ispraviti, nego kao neprijatelja, subjekta kojeg treba neutralizirati svim raspoloživim sredstvima. To vodi policijskim i pravnim ekscesima koji zasigurno prijete pravu na obranu i radi kojih zaboravljamo aksiološki horizont kaznenog prava - socijalnu reintegraciju onih koji nisu poštivali zakon.

Pravo na obranu je prilika koju imamo kako bi se branili na sudovima od optužbi za koje nas se tereti, uz puno jamstvo jednakosti i neovisnosti (tako dugo dok se poštuju druga prava, kao što su učinkovita pravna zaštita, sudačka nepristranost i presumpcija nevinosti). Ako je obrana bila učinkovita, sankcija će biti razmjerna uzrokovanoj šteti. Bez obrane nema poštenog suđenja. Uživanjem tog prava, ne branimo samo specifičnu osobu, simultano branimo prava svih građana. No, ako naši susjedi podržavaju ekscese, otvaramo vrata okončanju svih pravnih jamstava na koja ima pravo.

Nadajmo se da su ovaj strah, nesigurnost i nervoza privremeni. U suprotnom, idemo prema autoritarizmu koje bi moglo završiti potkopavanjem svih društvenih i proceduralnih prava za koja smo, kako bi ih stekli, naporno radili.

Ovaj članak prvotno je objavljen na blogu organizacije Rights International Spain.