Liberties je objavio dokument u kojem analizira Direktivu o audiovizualnim medijskim uslugama (Direktiva AVMS) koja se nalazi u finalnoj fazi pregovora između Europskog parlamenta i nacionalnih vlada u Vijeću. Direktive uspostavljaju zajednički minimum pravila u EU kako bi se tvrtke i pojedinci u svom radu u različitim državama Europske unije pridržavali samo jednog, umjesto 28 različitih standarda u pojedinačnim državama.
Ovaj specifični zakon postavlja pravila kojih se kompanije i vlade moraju držati prilikom pružanja i regulacije televizijskih i sličnih usluga u različitim državama Europske unije. Direktiva AVMS donosi pravila o samo određenim aspektima medija, primjerice oglašavanju, zaštiti djece, promicanju i distribuciji europskih televizijskih programa, prijenosu velikih događanja kao što su važne nogometne utakmice, pristupu za osobe s invaliditetom i govoru mržnje.
U dokumentu ističemo brojne probleme oko aktualne reforme o kojoj se raspravlja. Određeni prijedlozi krše pravo na slobodu izražavanja koju su se EU i njene države članice obvezale štititi sukladno Povelji o temeljnim pravima Europske unije. U dokumentu sugeriramo kako promijeniti te problematične odredbe kako bi se osiguralo da se vlade i EU pridržavaju svojih pravnih obaveza.
Identificirali smo četiri glavna problema:
Prvo, u novo predloženoj verziji Direktive AVMS Europska unija je odlučila proširiti njen doseg. To znači da se ona neće odnositi samo na televiziju i internetske televizijske kanale već i na platforme za dijeljenje video sadržaja, primjerice YouTubea.
Razlog je taj što donositelji odluka u EU smatraju da su platforme za dijeljenje video sadržaja slična usluga kao i televizija i da bi se zato trebala primjenjivati ista pravila. Međutim, platforme za dijeljenje video sadržaja, pa čak i on-demand usluge (poput Netflixa), fundamentalno su različite od televizijskih usluga. On-demand usluge i usluge dijeljenja video sadržaja dozvoljavaju nam da gledamo što želimo kada god želimo i na bilo kojoj napravi. Za razliku od televizijskih usluga, nikad ne trebamo gledati sadržaj koji nismo svjesno izabrali gledati. Tako da nema potrebe nametati ista ograničenja koja se nameću tradicionalnim televizijskim uslugama gdje lako možete pogledati nešto što niste slučajno odabrali. Nametanje iste vrste oštrih ograničenja platformama za dijeljenje video sadržaja naštetit će razvoju internetskih kreativnih industrija i neopravdano ograničiti slobodu govora.
Drugo, nova verzija Direktive AVMS zahtjeva da se najmanje 20 posto programa televizijskih kuća sastoji od sadržaja proizvedenog u EU. Čak se predlaže da se taj udio poveća na 30 posto.
Promicanje europskih kultura važna je zadaća medija, pogotovo kada sadržaji iz drugih zemalja, pogotovo SAD-a, dominiraju televizijskim programima. Međutim, čak i zahtjev od 20 posto jako opterećuje kompanije. Male su šanse da će to rezultirati time da će velike kompanije, primjerice Netflix, ili manje tvrtke koje pružaju on-demand usluge doista same proizvoditi europski sadržaj. Umjesto toga, takve će kompanije zadovoljiti zahtjev o 20 posto tako da će jednostavno preuzeti postojeće europske uratke na svoju listu sadržaja. A pošto to nije novi originalni sadržaj male su šanse da će ga gledatelji željeti gledati. Tako da na kraju pravilo neće uspjeti ostvariti cilj promicanja europske kulture nego će medijskim kompanijama nametnuti dodatni financijski teret. Takav zahtjev opravdan je samo u slučaju kanala javnih televizija. Razlog je taj što je dio zadaće javnih medija da koriste javna sredstva kako bi promicali nacionalnu i europsku kulturu.
Treće, prijedlog pretpostavlja da su internet kompanije kao što su Facebook i Google odgovorne za donošenje odluke o tome što ljudi mogu reći na internetu. Novi zakon će dopustiti vladama da kažnjavaju takve kompanije ako sa svojih stranica ne uklone govor mržnje.
No, te kompanije bi same trebale odlučiti što se smatra govorom mržnje. Liberties upozorava donositelje odluka na to rješenje. Problem je to što je govor mržnje ponekad teško identificirati. Ljudi često dijele kontroverzne ideje koje mogu šokirati ili ljutiti dio javnosti, no one su važne za demokratsku debatu i nisu nužno govor mržnje. Kompanije bi mogle postati preoprezne kako bi izbjegle mogućnost kazne. Razlog je taj što se kompanije u prvom redu vode željom maksimizacije profita, a ne služenja demokraciji promicanjem uravnotežene javne rasprave. Za kompanije zaštita ljudskih prava nije od primarne važnosti. Umjesto da se donošenje takvih važnih odluka stavlja u ruke kompanija, vlade bi trebale dopustiti postojećim pravnim procedurama da rade svoj posao, to jest omogućiti sudovima da odlučuju kakva bi se vrsta sadržaja trebala ukloniti s internet stranica.
Četvrto, Direktiva proširuje opseg termina 'štetni sadržaj'. Prema prijedlogu Europske komisije, platforme za dijeljenje video sadržaja trebale bi poduzeti mjere kojima bi zaštitile djecu od programa sa štetnim sadržajem. To rješenje bi tražilo da platforme za dijeljenje sadržaja označavaju i čak cenzuriraju online sadržaj.
To je loše jer će kompanije koristiti software za filtriranje koji neće moći razlikovati informacije koje bi mogle biti korisne od onih koje bi mogle biti štetne. Primjerice, djeca bi mogla tražiti informacije o spolnom odgoju ili podršku oko seksualnog zlostavljanja na internetu. No, velike su šanse da će ih blokirati software koji pokušava spriječiti djecu da pristupe nasilnom sadržaju. Navest ćemo samo jedan smiješan primjer: stranica grada Essexa bila je blokirana jer sadrži riječ 'sex'.