Što se događa na Lezbosu? Je li 'hotspot pristup' doista rješenje? Kako bi doznao odgovor na ta pitanja, Open Migration je otputovao u Grčku i posjetio Moriju, kamp za registraciju izbjeglica i migranata.
Open Migration na Lezbosu
Open Migration je više od internet stranice - to je platforma koja pruža podatke, informacije i različita stajališta o migraciji. Cilj je predočiti brojke, infografike i ideje, bez stereotipa i predrasuda.
Vođeni idejom da je migracija put, putovanje kroz različita pitanja, razloge i prava, odlučili smo i sami otputovati: otišli smo na Lezbos, grčki otok koji se proteklih nekoliko mjeseci suočava sa sve većim priljevom ljudi koji bježe od rata, nasilja i progona u svojim zemljama porijekla. Riječ je o migrantima, ljudima koji trebaju međunarodnu zaštitu i sanjaju o novom životu u Europi.
Na Lezbosu smo vidjeli ljude koji se muče kako bi stigli do europskih obala, riskirajući pritom živote na opasnom morskom putu u brodovima kojima nije mjesto na pučini. Oni koji uspiju živi i zdravi doći u Grčku, odlaze na novi, drugačiji put koji započinje zaustavljanjem u 'hotspotovima', prihvatnim centrima koje je EU uspostavila u državama na vanjskoj granici, poput Italije i Grčke, a koji služe registraciji migranata i izbjeglica te uzimanju njihovih otisaka prstiju.
U kampu
No, kako funkcioniraju ti centri? Poštuje li se pravo migranata na informacije i pravnu pomoć? Uspjeli smo ući u jedan od najznačajnijih europskih 'hotspotova' - registracijski kamp Moriju na Lezbosu.
Udaljena samo pet kilometara od Mytilene, najvažnijeg grada na otoku, Moria - koju nadzire grčka policija i agenti Frontexa - daleko je od mjesta koje 'odiše dobrodošlicom'.
Bivša vojna baza podijeljena je na dva djela (za arapske govornike i one koji to nisu). Može primiti 400 ljudi, no proteklih mjeseci tamo dolazi do 2000 izbjeglica dnevno.
Dok pristižu s plaža, na kojima su im dali obrok i utoplili ih, migranti u Moriji staju u dugačke redove za registraciju. To je prvo što trebaju učiniti i grozna je i sama pomisao da ponekad u njima čekaju čak 24 sata, bez ikakvog predaha.
Sanitarnih čvorova nema ni približno dovoljno, većina ljudi boravi na otvorenom, sjede na podu, dok obitelji spavaju u improviziranim šatorima. Izgubite li mjesto u redu, morate se vratiti na sam kraj, tako da se jedva miču. Registracija se često prekida jer se i vodstvo kampa teško nosi sa situacijom.
Očaj
Nekolicina muškaraca koji su bili na čelu reda za registraciju u trenutku našeg posjeta Moriji čekala je već 11 sati. Bili su iscrpljeni, no i dalje su čekali. Sve je bolje nego biti vani, u opasnosti, u planinama ili na moru.
Znaju da će, ako imaju papire i ako se registriraju, dobiti dozvolu da odu u Atenu. Tamo će ponovno krenuti na put, pokušavajući se dokopati makedonske granice i zatim otputovati prema drugim europskim zemljama.
Na plažama, u gumenim čamcima, možete vidjeti njihovu nadu. U kampu svjedočite njihovu umoru, očaju i osjećaju nesigurnosti.
UNHCR, Save the Children, Liječnici bez granica i druge organizacije pokušavaju se izboriti s tolikom količinom ljudi i njihovim potrebama. No, na mjestu kao što je Moria nije nimalo lako pomoći tolikom broju potrebitih.
'Dobrodošli u Europu'
Države članice EU u rujnu su ustvrdile kako su 'hotspotovi' dobro rješenje za migrante i europske zemlje. Predviđeni 'hotspotovi' trebali bi biti ključni u relociranju izbjeglica iz ratnih zona i filtriranju onih koji prelaze Mediteran u potrazi za boljim ekonomskim mogućnostima. "Hotspot pristup" trebao bi biti od pomoći i u vraćanju "neregularnih migranata".
No, obzirom na potpuni nedostatak podrške za ljude koji dolaze tamo, osim u hrani i dokumentima, nismo sigurni da je to doista rješenje.
Ovaj video Federica Mameli snimila je skrivenom kamerom. On prikazuje kako Moria izgleda sada, u veljači 2016.
Ako pogledate video, sadašnju situaciju ne biste opisali riječima "dobrodošli u Europu".